Piše: Edin Subašić

Osim što bi učlanjenje BiH u NATO rezultiralo ekonomskim razvojem, stranim ulaganjima i većim stepenom sigurnosti i političke stabilnosti, NATO je i jedina konkretna i efikasna prepreka podjeli zemlje. Priključenje žele spriječiti separatisti i pristalice velikodržavnih projekata, a svoj interes u tome vide i konzervativni bošnjački redukcionisti u BiH. Ruski glas protiv BiH u NATO-u krije sasvim drugi interes, daleko izvan Balkana, prenosi Al Jazeera Balkans.

Dodik i Savez

Nakon što je i Makedonija ovih dana riješila mnogima nerazumljivi spor oko imena države sa Grčkom i ekspresno bila primljena u NATO, zagovornici takvog puta Bosne i Hercegovine dobili su povod da opet istaknu neophodnost priključenja i BiH ovom Savezu. Argumenti da bi članstvo BiH u NATO-u imalo pozitivne efekte na ekonomiju zemlje, političku stabilnost i sigurnost gotovo da nemaju ozbiljne protuargumente.

Dakle, ako odbacimo već izlizane „razloge“ srpskih separatističkih snaga unutar BiH, srbijansko podržavanje Banje Luke i rusko strateško protivljenje širenju NATO-a, kao nužnost se nameće rasvjetljavanje stvarnih, suštinskih razloga ometanja NATO puta Bosne i Hercegovine i sa nekih drugih strana. Već politički iritantno zvuče razlozi Milorada Dodika i drugih zvaničnika RS protiv puta Bosne i Hercegovine u Savez.

Dakle, stavovi: „oni su nas bombardovali pa nećemo“, „kad uđe Srbija, onda će i RS“, „ne može RS u Savez jer nećemo da ratujemo protiv Srbije“ i najnovija „deklaracija o vojnoj neutralnosti“ samo su izgovori kojima se ni približno ne opravdava strateška upornost u protivljenju. Šta su onda stvarni razlozi opstruiranja i otežavanja puta Bosne i Hercegovine u NATO?

Velika Srbija... četvrti pokušaj ?

Regionalnu balkansku geopolitiku već više od jednog stoljeća nastoje kreirati i nametnuti srpske političke elite pri čemu su hrvatske elite u različitim razdobljima nastojale iskoristiti politički trenutak i izboriti svoj interes. Uzmimo da je ideja „velike Srbije“ sa imperativom okupljanja svih Srba u jednoj državi, prvu realizaciju imala u granicama kraljevina SHS i Jugoslavije. Slijedio je neuspješni pokušaj Moljevićevog modela iz 1941. godine, ali se ipak suština tog projekta uspjela ugraditi u sveobuhvatnu FNRJ/SFRJ nakon ideološkog preobraćenja i brijanja brada. Treća „velika Srbija“ projektovana je Memorandumom SANU, a neuspješno (?) pokušana 1991-95. godine. Čini se da su srpske političke elite, svakako ne samostalno, ocijenile da je sada vrijeme za četvrti pokušaj i na to ukazuje više indikatora.

Već od kraja rata 1995. godine Srbija i RS opstruiraju razvoj države BiH iz prostog razloga da u budućnosti, u pogodnom trenutku mogu pokušati ponovo protiv što slabijeg protivnika. Ključna stvar u tome je onemogućavanje približavanja Bosne i Hercegovine NATO-u.

U nešto drugačijim političkim i međunarodnim okolnostima prije 10 godina Predsjedništvo BiH je donijelo Plan o članstvu u NATO-u i čak je Nebojša Radmanović potpisao i uputio u Brisel zahtjev za aktiviranje MAP-a. Međutim, ako tada možda nije mogla izbjeći tu odluku srpska strana je u narednim godinama opstruirala svaku aktivnost koja je vodila ispunjenju uvjeta za MAP. Od knjiženja vojne imovine na državu, preko reorganizacijskih procesa u vojsci do nedavnog sasvim nelegalnog proglašenja „vojne neutralnosti RS“.

Upornost i drskost kojom složno nastupaju Dodik i opozicija ukazuje da za takvo ponašanje imaju i bitnu podršku izvana. Vučićeva podrška je neupitna i najjasnija, ali i nedovoljna za ovoliku Dodikovu osionost u antidejtonskim zahtjevima. Presudna je ruska podrška koja već duži period jača, a kako nema niti evropske, niti američke konkretne reakcije, Putin se preko svoje ekspoziture na osovini Beograd – Banjaluka nastoji što čvršće pozicionirati na Balkanu.