Piše: Jasmin Agić

Kao autor s dugom i respektabilnom spisateljskom karijerom, Zlatko Topčić se dokazao kao dobar romansijer, dramski pisac i scenarist. Mnogi njegovi romani doživjeli su brojna izdanja i prevode na strane jezike, a drame su izvođene na pozorišnim scenama diljem Bosne i Hercegovine, prenosi Al Jazeera Balkans.

I u posljednjem objavljenom romanu Uvertira Topčić se bavi temama o kojima uporno piše već duže od dva desetljeća. Ovaj put je priča o ratnim zločinima počinjenim u Bosni tokom 90-tih pomiješana je s narativom o odrastanju i umjetničkom sazrijevanju jednog od najvećih kompozitora u historiji Wolfganga Amadeusa Mozzarta. Izdavač romana je sarajevska izdavačka kuća Buybook.

Roman Uvertira prati priču o neobičnom dvojcu muzičara iz mjesta Strgačina kod Tuzle paralelno s narativom o Wolfgangu Mozartu i njegovom ocu Leopoldu. Zanimljiva koincidencija je da su i mladi Mozart i Abdulah Veladar sin skončali u masovnoj grobnici. Na jednom mjestu ste stratišta istočne Bosne taksinomično pobrojali, što je, začuđujuće, rijetko u bosanskoj književnosti?

- Uvertiru sam napisao lako i sasvim slučajno - ako uopće vjerujemo u slučajnosti u našim malim životima - došavši nekako do podatka da je Mozart veličanstvenu uvertiru za Don Giovanija napisao, kao po Božijem diktatu, iz prve ruke i bez greške, u ranu zoru na sam dan premijere, za dva sata, pa su partiture prepisivane i davane dirigentu i orkestru doslovno u zadnji tren, bez proba... A onda mi se općepoznata činjenica da mu se ne zna za grob i da je završio u masovnoj grobnici, istina iz sasvim drugih razloga od ovih naših, sama povezala u jedinstvenu priču, koju sam morao napisati

Taj motiv masovne grobnice koristite kao motiv za opisivanje sudbine cijele jedne zajednice – one Bošnjaka u istočnoj Bosni. Koliko je to sudbina kolektiva koja se u stvarnosti pokazala kao neizbježna?

- Ovo je roman o očinskoj ljubavi – drukčijoj od majčinske! – roman o Leopoldu Mocartu i njegovoj bosanskoj reinkarnaciji Abdulahu Veladaru, koji, nakon 200 godina, nastoji ispraviti neke historijske nepravde. Naime, Leopold je kao muzički stručnjak - čiji su udžbenici i danas aktuelni - izgleda u početku pomagao sinu Wolfiju u komponiranju, sve do koautorstva, nastojeći, iz profanih razloga, čudo od djeteta učiniti još većim. Možda!

Te se spekulacije prenose do našeg vremena i odnose se samo na Wolfieve početke, jer je doista nevjerovatno da devetogodišnji (!) "šestogodišnjak" ne samo izvodi, nego i komponira i piše složene partiture, koje zahtijevaju, osim talenta, i znanje i obrazovanje... Kao da već nije bio dovoljno veliko čudo od djeteta i genij kojem je suvišan svaki dodatni ukras! Govorim o toj mentalitetskoj pretjeranosti, o odsustvu osjećaja za mjeru, istina na primjeru jednog genija, pa je sama manipulacija manje bolna, ali je princip uočljiviji. Dva stoljeća kasnije, u Bosni, Abdulah Veladar će sa svojim sinom Abdulahom proći sličan, ali kraći i manje slavan put istih stramputica i očinskih grešaka samo zato što se dešavao u manjoj sredini i uz manju mogućnost manipulacija.

Kompletan tekst možete pročitati OVDJE.