Đenan Galešić: Bosna i bosansko susjedstvo u okvirima nacionalnih program

  • Đenan Galešić

Piše: Đenan Galešić

Dva su bitna pojma za ovo izlaganje: etnički koncept nacije i sekularizacija, kao princip uređenja društva i države.

Savremena ideja demokratije temelji se na različitosti i pluralizmu, dok etnički koncept nacionalne integracije teži homogenosti i čistoći. Etnički koncept nacije je srednjoevropski model nacionalne integracije, pri kojem je država krajnja, jedina i neprikosnovena svrha postojanja, ona je cjelina koja po smislu i važnosti predhodi pojedincu. Međutim, u savremenom svijetu ne postoji nijedna homogena liderska grupa, ni jedna homogena unutrašnja situacija, ni jedna homogena kulturna stvarnost. Takođe, nepodudaranje granica projicirane nacije i države javlja se više kao pravilo nego izuzetak.

Ispostavlja se i smatra se da je nacionalizam jedna od najuspješnijih ideologija u istoriji čovječanstva. To je važna pojava koja je obilježila 19. i 20. vijek, a njena snaga ne posustaje ni u 21. vijeku. Na Balkanu nacionalno jedinstvo shvaćeno kao državno ujedinjenje identifikuje se kao nacionalni interes, a veličina državne teritorije i granice, opsesija su nacijskih elita. Kako se sticajem istorijskih okolnosti svaka pojedinačna balkanska nacija jednim svojim dijelom zatekla izvan granica matične države, to ovakvo razumjevanje nacionalnog interesa dovodi u pitanje granice svih postojećih balkanskih država.

Nakon što se nacija konstituiše kroz određene etape razvoja, u pravilu kod njenih elita rastu težnje prema širenju moći i uticaja. Upravo u ovom elementu možemo prepoznati i izdiferencirati razlog zašto bosanska nacija nije sa terena intelektualnih pregnuća usamljenih pojedinaca (što je prva etapa formiranja nacije), prešla u sljedeću etapu tzv. nacionalne agitacije, koja bi se trebala krunisati završnom etapom, tj. stvaranjem masovnog nacionalnog pokreta i konstituisanjem samostalne bosanske nacije.

Sekularizacija ima svoje karakteristike. One se ispoljavaju kroz racionalno razmišljanje ljudi, kroz napuštanje božanske interpretacije ljudi i ljudskog okruženja, te prihvatanje kritičke interpretacije ljudi i ljudskog okruženja, uz obilato korištenje dotadašnje ljudske empirije i naučnih dostignuća.

U Bosni i bosanskom susjedstvu u 19. vijeku, teško je bilo očekivati da se pravilno akceptiraju i provedu ovakve ideje. Dugi vremenski period turbulencija prije nastupanja devetnaestovjekovnih promjena i pokreta u Evropi, pa i u bosanskom susjedstvu, uslovio je da se u Bosni toga doba živi ratničkim ili poluratničkim životom. Modernost u evropskom smislu nastala je na temeljima renesanse, reformacije i prosvjetiteljstva, u kojim su procesima i zapadnoevropske crkve preživjele izvjesnu dozu sekularizacije. U Srbiji i Hrvatskoj devetnaestog vijeka, ovi veliki pokreti nisu ostavili dubljeg traga, a u Bosni nikakvog.

Narodi zapadnog Balkana, formirali su se u nacijskom smislu ne mogavši prenijeti i primjeniti doslovno zapadnoevropsku empiriju formiranja nacija.

 *    

Na zapadnom Balkanu, uobličava se srpska nacija, i to ne na građanskom, nego na konfesionalnom principu, kao religijska zajednica unutar Osmanskog carstva. Osmansko carstvo je preko sistema „milleta“ narodnost izjednačavalo sa vjeroispovješću, pa je čak i vjerskim poglavarima prepuštalo svjetovnu vlast nad pripadnicima njihove crkve. Srpska nacija ne identifikuje se sa državnim okvirom u kome je živjela, nego se identifikuje sa crkvom kojoj je pripadala. Ona nije građanska, već etnička i religijska zajednica.

Potom je usljedila borba za nacionalnu državu. Isto vrijedi i za formiranje hrvatske nacije i njen aspiracijski program provođen u Bosni, koji je u mnogo segmenata samo puki odgovor i reakcija na srpske aktivnosti u ovom kontekstu.

Oblikovanje srpske i hrvatske nacije događalo se pod vodstvom grupa ljudi iz vrha državnih struktura iz njihovih gradskih centara koji su, naravno, izvan Bosne. Veza sa Bosnom uspostavlja se onda, kada ta dva nacionalizma postanu aspiracijski, jer tada i Bosna postaje područje na kojem se oni dodiruju i na kojem se nadmeću.

U našoj zemlji Bosni, stratezi, planeri i organizatori oba aspiracijska nacionalizma, identifikuju dijelove bosanskog stanovništva na koje se mogu primjeniti njihove narastajuće nacijske aspiracije. To su dijelovi bosanskog stanovništva koji ispovjedaju pravoslavlje i katoličanstvo. Ali, oni su izmješani na gotovo cjelokupnom prostoru Bosne, i to izmješani sa bosanskim muslimanskim stanovnišvom.

Pomenuta izmješanost je viševjekovna i za rezultantu ima bosansko društvo u kojem postoji svijest o zajedničkom porijeklu, prijateljstvu, povjerenju, međusobnom pouzdanju i poštovanju. Drugačija religijska pripadnost bosanskih ljudi bila je vijekovima normalna pojava o kojoj niko nije razmišljao, ona se osjećala i živjela, ona je nalazila svoj izvor u svetim knjigama, te riječima i praksi božjih poslanika u sve četiri vida monoteističkog poštovanja, moljenja i vjerovanja u jednog Boga, prisutna u Bosni vijekovima.

Kada su aspiracijski nacionalizmi iz bosanskog susjedstva krenuli u realizaciju svojih projekata prema Bosni i bosanskom stanovništvu, kada se krenulo u homogeniziranje svoga pretpostavljenog stanovništva i teritorije, sve bosansko je potpuno zanemareno, izbagatelisano, predstavljeno kao tuđe i nepotrebno, do kraja žigosano kao pogrešno. Sva bosanska pluralnost predstavljena je od strane oba aspiracijska nacijska programa, kao nešto neprirodno, zastarjelo, prevaziđeno, anomalično.

  *

U ovom periodu dešava se i okupacija Bosne od strane Austro – Ugarske monarhije. Austro - Ugarska je u Bosni provodila svoju misiju. Čvrsto se oslanjajući na bosansku tradiciju, Austro – Ugarska je na terenu pokušavala provesti ideju i ustoličenje bosanske nacije. Ona je željela Bosnu integrisati u Monarhiju. Željela je stvoriti kod bosanskog stanovništva svijest o civilizacijskoj privlačnosti jedne ovakve ideje. Trebalo je u ovom cilju ukorijeniti u bosansko stanovništvo ideju bosanske nacije kao političkog naroda.

Ukoliko bi bila prihvaćena jedna ovakva ideja, po zamislima i projekcijama austrougarskih planera, Monarhija bi strateški dobila bitne stvari. Integrisala bi Bosnu u svoj sklop višeetničke države i istovremeno kvalitetno odgovorila na aspiracije Srbije i Hrvatske. U ovom kontekstu treba reći i to da je Austro – Ugarska, po prvi put u dotadašnjoj evropskoj istoriji priznala bosanske muslimane kao ravnopravne građane tog višeetničkog kršćanskog carstva.

Inače, opstajanje bosanskog milenijskog i religijski pluralnog društva je na svojevrstan način produkt njegove duboke religioznosti. Npr. bosanski banovi, kraljevi, kao i bosanske velmože, prihvatili su i štitili Crkvu bosansku, kao svoju, narodnu crkvu, kao svjesnu i organizovanu opoziciju protiv Bizantije i Rima, kao otpor  feudalnoj istočnoj i zapadnoj crkvi, protivrimski i protivgrčki nonkonformizam.

Osmansko carstvo priznavalo je i poštovalo vjersku pluralnost naše zemlje, vidjevši u tome religioznu prirodu svijetu, za što su nađene upute sadržane u islamskoj svetoj knjizi, te praksi i govoru poslanika Muhameda.

               *

Paralelno sa postepenom modernizacijom bosanskog društva, koju neumitno donosi Austro – Ugarska, srpski i hrvatski nacionalizmi, lansiraju i omasovljavaju ideju o nacionalnom identitetu bosanskih katoličkih i pravoslavnih stanovnika, čime se u suštini ističe jedna specifičnost svih nacionalizama, a ta je da je sudbina pojedinca, čovjeka, u ovom slučaju bosanskog čovjeka, vezana za sudbinu nacionalne, odnosno vjerske zajednice.

Ovdje dolazi do izražaja i uloga ideologije, jer se putem nje snaži shvatanje pojedinca da je on direktno povezan sa projektom formiranja svog političkog naroda, nacije, tj. svoje države. Na taj se način dobija masa poslušnih izvršilaca.

Kad je scena u Bosni ovako koncipirana, Bosna je postala teritorija na kojoj se dodiruju dvije nacije, srpska i hrvatska. Dalje ozbiljenje i definitivna operacionalizacija projekta širenja ove dvije nacije u Bosnu, predstavlja kondenzacija pravoslavnog i katoličkog življa Bosne na posebne za tu svrhu projicirane teritorije, te u daljem procesu takve djelove teritorije Bosne pripojiti Srbiji i Hrvatskoj.

Kada bi bila formirana bosanska nacija, bosanski politički narod, ovaj scenario bi bilo nemoguće sprovesti. Naravno tu su još faktori bošnjačko muslimanskog prisustva i isprepletenosti stanovništva u Bosni na svim njenim dijelovima. Zanimljivo je u ovom smislu navesti da su 1991. godine bosanski Srbi bili prisutni na 95%, bosanski Hrvati na 70%, a bosanski muslimani  na 95%, ukupne bosanske teritorije. Opravdano je pretpostaviti da su u ranijem periodu ove izmješanosti bile još više izražene.

U bazu i suštinu aspiracijskih nacijskih programa bosanskog susjedstva, nije involviran niti jedan od osnovnih elemenata bosanske tradicionalnosti, bosanskog vjekovnog nasljeđa, a svako drugačije izjašnjavanje, pogotovo religijsko izjašnjavanje, smatrano je stranim, tuđim tijelom koje treba odstraniti ili prevesti u svoj religijski korpus.

Aspiracijski nacijski programi bosanskog susjedstva bili su apsolutno suprotni viševjekovnoj prirodi bosanskog društva, tako da se ništa drugo od njih nije moglo očekivati nego da to i takvo bosansko društvo erodiraju i uništavaju. Hiljadugodišnja pluralna narav Bosne shvatana je kao greška i anomalija koju treba „ispraviti“.

U njihovim aspiracijskim koncepcijama, svaki drugi sa kojim je takva nacija u direktnom doticaju predstavljaju se kao niži, slabiji, manje vrijedni, a takve karakteristike drugoga objašnjavaju se masama svoga stanovništva kao posljedica poštovanja i slijeđenja pogrešnog Boga i pogrešnog božijeg poslanika. U koncepcijama aspiracijskih nacionalizama u bosanskom susjedstvu, samo je njihov Bog pravi i istinski Bog.

Tvrdnja i permanentno istrajavanje na tezi da bosanski politički narod ne postoji, zajednički je nazivnik oba aspiracijska nacionalizma koji su djelovali i djeluju u Bosni. Ideja bosanske nacije, bosanskog političkog naroda, odbijena je od strane Srbije i Hrvatske i protiv nje se energično borilo. Ova ideja bagatelisana je, nipodaštavana, okarakterisana je kao tuđa i opasna, energično je bojkotovana. Aspiracijski nacionalizmi i sa njima u vezi procesi kojima se upravljalo iz Srbije i Hrvatske, na sve su načine onemogućavali formiranje bosanske nacije, bosanskog političkog naroda.

republika-bosna-i-hercegovina-zastava-un.jpg - Bosna i bosansko susjedstvo u okvirima nacionalnih program

Srpski aspiracijski nacionalizam i s njim u vezi nacionalnu politiku prema Bosni, Srbija je iznjedrila i formulisala, kroz djelo „Načertanije“, Ilije Garašanina (1844.g.), u kojem su izdefinisane osnovne ideje nacionalne i političke aktivnosti Srbije. Garašanin je bio visoki državni službenik Srbije. Da bi se realizovao srpski aspiracijski nacionalni program bilo je neophodno da ga u realizaciju preuzme srpska država.

Srpski antibosanski aspiracijski projekat, tražio je svoje opravdanje i pronalazio ga je koristeći se konstrukcijama kao što je istorijsko pravo na Bosnu još od Dušanova carstva, ali i konstrukcijama da u Bosni žive Srbi, samo su podjeljeni u tri vjere, čime se u stvari teritorijalne pretenzije na Bosnu opravdavaju.

Aspiracijski nacionalizmi u bosanskom susjedstvu, da bi jasno odvojili svoju naciju od drugih i drugačijih, te takve druge i drugačije predstavili neprijateljima, koristili su se metodom pri kojoj su one koji ispovjedaju drugačije vjerovanje u Boga, predstavljali kao one koji su rasno drugačiji. U tom procesu može se prepoznati nazivanje bosanskih, ali i svih drugih muslimana Balkana – Turcima.   

U kasnijem razvoju, srpski antibosanski aspiracijski nacionalizam dobiće jednu drugu formu, formu jugoslavenstva, pri čemu će se obilato koristiti idejom oslobađanja južnoslavenskih naroda od tuđinske vlasti. Politika i ideologija isticanja bitnosti uloge Srbije i srpskog naroda kao oslobodilačkog naroda, protegla se i dalje i bila je je imanentna i vodećim ljudima pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju.

 Bitno je istaći da je srpski aspiracijski nacionalizam uvijek imao podršku srpske pravoslavne crkve. Ona je bila u osnovi ovog nacionalizma. Međutim, kada ovakvi aspiracijski nacionalizmi postanu ugrađeni u temelje državne politike, dolazi do pravog problema. Naime, tada neminovno dolazi do sukoba i međudržavnih ratova i ovo je jedna od osnovnih karakteristika oba aspiracijska nacionalizma bosanskog susjedstva.

             *

 Između različitih navedenih konstrukcija o Bosni, značajno mjesto u srpskom i hrvatskom aspiracijskom projektu zauzima tumačenje istorije Bosne kao mjesta stalnog sukobljavanja i neprekinute mržnje, naročito u osmanskoj eri dugoj 415 godina, u kojoj su pravoslavni i katolički dijelovi bosanskog stanovništva posebno bili izloženi različitim nedaćama. S druge strane, idealizacija osmanskog perioda se takođe pojavljuje kao njegov svojevrstan opis stanja i to uglavnom kod muslimanskog dijela bosanskog stanovništva, pri čemu ne nedostaje lijepih riječi, lijepih opisa, stalne tolerancije, komšijskog dobrog odnosa, itd. Prava istina o Bosni je negdje između. Bosanska društvena pluralnost je spoj razdvajanja, spajanja, neoprijateljstava različitog tipa i uzroka, kao i prijateljstava, tolerancije, pouzdanja i povjerenja.

 

Tradicionalno je bosansko društvo bilo moguće i kao takvo je egzistiralo vjekovima. Međusobno razumjevanje i povezanost njegovih religijskih zajednica objašnjiva je povjerenjem, čija je baza u vjerničkom poimanju drugog i drugačijeg. Bosanski ljudi su to osjećali kao dio njihovog bića, njihove nutrine. Valja naglasiti i to, da je rascjep u međusobnim odnosima vjerskih kolektiviteta u Bosni uvijek svoju bazu imao u uskogrudnosti i skučenosti vjerskih organizacija i njihovih tumača vrijednosti vjere, a sa njima su uvijek bile povezani politički faktori u Bosni, ali i u bosanskom susjedstvu.

  *

Da su isti ili slični bili metodi rada u cilju provođenja aspiracijskih nacionalizama bosanskih susjeda prema Bosni, vidljivo je i kroz formiranje društva za širenje srpskog imena u Bosni, te društva za širenje hrvatskog imena u Bosni. Na osnovu niza činjenica kojima raspolažemo, možemo sasvim pouzdano konstatovati da srpska nacionalna svijest bosanskohercegovačkim pravoslavcima nije bila imanentna do 1860 – tih godina. Međutim, prilike su pogodovale da se relativno brzo, srbizacija bosanskog stanovništva koje ispovjeda pravoslavlje razvije i uspije.

Kod dijela bosanskog stanovništva koje ispovjeda katoličanstvo taj proces traje i pedesetak godina, te ulazi i u 20. vijek. U ostvarenju ciljeva hrvatskog aspiracijskog nacionalizma u Bosni, velikog udjela imala je katolička crkva i njeno dijacezansko - svjetovno svećenstvo, koje je djelujući iz Hrvatske, iz grada Đakova, polako preuzimalo primat bosanskim franjevcima. Prema hrvatskim aspiracijskim zamislima, Bošnjaci – muslimani označeni su kao vjerska skupina koja nema izgrađen nacionalni identitet, te koja je pogodno tkivo u koje treba da se umetne hrvatska etnička pripadnost. Usput im se, naravno, odriče pravo na bosansku državu i državnu egzistenciju uopšte, erodira se i uništava ideja države Bosne i njenog državnog individualiteta.

*

Stratezi, planeri i organizatori aspiracijskih nacionalizama u bosanskom susjedstvu, kroz svoje djelovanje u Bosni, inkorporirali su u narodnu svijest bosanskih stanovnika koji ispovjedaju pravoslavlje i katoličanstvo, ono što su oni htjeli, organizovali su ih kako su oni htjeli, a istorija Bosne je u tom kontekstu tumačena na njima svrsishodan način. Sva bosanska društvena pluralnost razmontiravana je, sve zajedničko je poricano.

Kroz provođenje ovakve strategije i taktike, bosanski dijelovi stanovništva dobili su drugačiju identitetsku sliku sebe, pa su u sljedećoj fazi i oni sami učestvovali u uništavanju bosanske društvene pluralnosti i vjekovnog zajedništva. U njihovoj novoj identitetskoj slici sebe, bosanstvo, bošnjaštvo, a posebno muslimanstvo, predstavljeno je kao problem i kao smetnja nacionalnom ujedinjenju i sa jedne i sa druge strane Bosne. Ovakvo konstruisanje identitetske slike nije nikakva novina, kao što nije novina i strategijsko djelovanje.

ZASTAVA.jpg - Bosna i bosansko susjedstvo u okvirima nacionalnih program

Naime, prilikom konstruisanja identitetske slike, konstruiše se kod ciljne grupacije ljudi, svijest o određenoj društvenoj stvarnosti, a onda se tako konstruisanu svijest o društvenoj stvarnosti umeće unutar stvarne društvene stvarnosti i na taj način formira se društveni i politički kontekst u skladu sa planerovim i organizatorovim političkim ili nekim drugim interesima, tj. stvaraju se pretpostavke i dobre polazne osnove za ostvarenje zadatih ciljeva.

Strategija i strategijsko djelovanje u sebi sadrži negirajući odnos prema okolini i trenutnoj objektivnoj stvarnosti, jer negira neko stanje ili situaciju i teži stvaranju drugačijeg stanja ili situacije. Strategija mora projicirati rješenja za budućnost, kako bi se na najlakši način postiglo uspjeh ili izbjeglo neuspjeh. Najkarakterističniji element strategijskog razmišljanja je pogled u budućnost.

I strategijom i konstruisanjem identitetske slike, koristili su se aspiracijski nacionalizmi nastali u bosanskom susjedstvu. Za ovakav nacionalizam Friedrich Nietzsche je cinički govorio: “Što toplije izgovaraju mi, hladnije kažu oni”.

                   *

Ovi procesi počeli su za vrijeme naših pradjedova i čukundjedova, ali nisu završili, oni traju i vjerovatno će trajati i kada budu živjeli naši unuci. Zato ih treba ublažavati. Treba demontirati nametnuta i prihvaćena shvatanja istorije naše zemlje.

Uopšteno gledajući, ljudi, njihovo okruženje i uslovi u kojima žive, kao i cjelokupan svijet, nestalne su i promjenjive kategorije. Takve su i trenutne prilike u kojima se nalazi naša zemlja. Pomoglo bi da se u našoj zemlji danas preovlađujućim shvatanjima i sve jačim podjelama Bosne i bosanskih ljudi, dodjele nova objašnjenja. Tradiciju zajedničkog življenja koju Bosna i bosanski ljudi posjeduju vjekovima uputno je iskoristiti u tom cilju. To stoji u nama. Čuči u bosanskom čovjeku, samo je prešlo u neko latentno stanje. Treba ga probuditi u svima nama.

U ovom kontekstu želim da naglasim i ukažem na jednu specifičnu pojavu koja čini se sve više uzima maha u modernom bosanskom društvu, koje je neumitno i neupitno determinisano posljednjim ratnim dostignućima aspiracijskih nacionalizama na prostoru Bosne. To je glupost. Ona se kao pojava javlja u društvu koje je ogrezlo u nered. Glupost u takvim društvima izbija na površinu i postaje društveno uticajna. Glupost tada počinje ugrožavati druge, te je neminovno identificirati je, objelodaniti, raskrinkati i „na sva zvona“ o njoj govoriti. Glupost je toliko glupa da primarno nije zločinačka i nema nikakvih intencija osim trenutnih, ali ona postaje zločinačka u naročitim društvenim okolnostima. Benjamin Franklin je pisao: “Svi smo mi rođeni kao neznalice, ali marljivo morate raditi na tome kako biste ostali glupi”.

      *

Tri stvari koje definišu naše vrijeme su: sigurnost, mir i prosperitet. Definisati rješenje kako ove zadatke realizovati je naurgentniji izazov danas u Bosni i nema bitnije stvari oko koje se treba voditi debata danas u Bosni.

U ovom smislu hoću da kažem, da mi imamo kao ljudi, potrebu da vjerujemo kako nismo podređeni slijepim, bezličnim silama, nego da možemo oblikovati naše individualne i kolektivne sudbine, za šta nam je potrebno ponovo otkriti tradicionalne vrijednosti poput rada, marljivog rada, patriotizma, lične odgovornosti, poduzetnosti i preuzimanja rizika, optimizma, discipline, suzdržljivosti, štedljivosti, vjere i, zašto ne, „bosanske filozofije života“.

Šta nam drugo može poslužiti kao vodilja?

Te su vrijednosti naše naslijeđe, ono što nas kao buduću bosanskohercegovačku naciju određuje. Iako uviđamo da ih je moguće osporavati, da razni kritičari i antibosanski protagonisti rado i dosta dugo na njih nasrću, nastojeći ih bagatelizirati, one su se pokazale iznenađujuće dugotrajnima i neobično postojanima. Imamo se pravo i trebamo se pozivati na njih, pod uslovom da se stalno napominjemo kako ih valja potkrijepiti djelovanjem, a ne tek riječima. Nema boljeg, pragmatičnijeg, razboritijeg i svrsishodnijeg djelovanja, od djelovanja u sklopu „bosanske filozofije života“.

Treba sebe mijenjati, ali mijenjati i svoje okruženje rada i djelovanja. Promjene su rezultat realizma, kompromisa, svladavanja gradiva. Treba biti odlučan i osloniti se na vlastite snage, treba imati neumorni optimizam kada se nađe u teškoćama, valja imati smjelosti vjerovati u svoje ideje i bolje sutra unatoč svemu što govori suprotno, bilo bi dobro vjerovati da možemo vratiti osjećaj zajednice svim ljudima Bosne, zajednice koja je rastrgana sukobima, treba imati drskosti da se vjeruje da ipak imamo djelomičnu kontrolu nad svojim potezima i svojim životom, pa stoga i odgovornost nad vlastitom sudbinom. Alternativa trudu i borbi je predaja, a u tom momentu pristajemo i mirimo se sa onim što je bilo, umjesto da damo šansu onome što može biti.

Trebamo jedni druge uvjeriti u zajedničke ciljeve na temelju zajedničke stvarnosti – realnosti. Zato je najbolje da djelujemo u skladu sa onim što možemo svi da razumijemo, prihvaćajući da će dio onoga što kao pojedinci znamo da je istinito, biti istinito samo za nas.

Međutim, izostanak čak i približnog dogovora oko činjenica, svako mišljenje čini ravnopravnim, te time eliminiše temelj za razumski, razmišljeni kompromis. Ovakva situacija ne nagrađuje one koji imaju pravo, nego one koji svoje argumente uspijevaju plasirati najglasnije, najučestalije, najnepopustljivije i uz najsretniji splet okolnosti. Oni drugi su u njihovoj percepciji, slabi. S tim u vezi, još je kardinal Rišelje u svom političkom testamentu zapisao: „onaj ko posjeduje moć često je u pravu, a onaj koji je slab veoma teško može da se odbrani od krivice u očima najvećeg dijela svijeta“.

Ipak, unatoč svemu, a u sklopu recentnog trenutka za bosansku državu i njene ljude, njihovu budućnost i prosperitet, valja istaći Kisindžerovo pisanje: „Glavna karakteristika istorije je da ona neuspjeh nikada neće opravdati time što je zadatak bio težak“. 

(Tekst autora Đenana Galešića, pročitan je na šestom naučnom skupu „Bosanskohercegovačka država i Bošnjaci“, koji je u organizaciji BZK „Preporod“ održan 28.05.2016. godine u hotelu „Art“ u Sarajevu)

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar