Piše: Ivo Komšić za Analiziraj.ba

Dodikova politika nije nastala neki dan, na proslavi 9. januara u Banjaluci. Ona je poznata odavno

Proslava 9. januara, Dana Republike Srpske, u Banjaluci, otkrila je stare, ali pokazala i nove političke identifikacije i aspiracije. Na proslavi su, kao gosti, sudjelovali predstavnici najviše vlasti Srbije, na čelu s premijerkom Brnabić, patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej sa svojim svećenicima, ambasador Ruske Federacije Petar Ivancov i ambasador Republike Hrvatske Ivan Del Vechio. Ambasadori drugih zemalja u BiH su tu proslavu ignorirali.

Uz funkcionere i političare iz RS-a, iz BiH su na proslavi bili predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović sa dijelom partijskog vođstva, te HDZ-ovi funkcioneri u vlasti RS-a. Sama proslava je imala dva dijela. Jedan svečarski, sa obraćanjima i dodjelom odlikovanja, na kome je uglavnom demonstrirano jedinstvo RS-a i Srbije, politike i Crkve. Drugi paradni, na kome je demonstrirana sila, vojna i paravojna, prekrivena službenim i neslužbenim uniformama i odorama, simboličkog značenja. I jedan i drugi dio donio je više smutnje nego svećarstva.

Od vijeka vjekova

Same uniforme su pokazale prvu vidljivu i zbunjujuću identifikaciju: RS nije od jučer, ona seže daleko u prošlost i legitimira se povijesnim događajima koji nadilaze današnje generacije. RS se prikazuje kao davnašnja tvorevina koja je Bosnu i Hercegovinu oslobodila strane okupacije još 1918. godine, i kao takva ima povijesni značaj. Ona je država srpskog naroda, a ne entitet unutar BiH, tako da je Sarajevo kao glavni grad države i formalno i stvarno za njih izmišljena prijestolnica, jer je i država „vještačka tvorevina“.

Druga identifikacija je sa Srbijom. RS se uzima kao teritorij Srbije, spojen „srpskom rijekom“ Drinom sa matičnom državom. To je jedno tkivo. Sva simbolika je srbijanska, i vjerska i nacionalna, od zastava do himne i ostalih pjesama koje su se pjevale. BiH se pominje samo usput, radi međunarodne zajednice, jer i Srbija je potpisala Dejtonski sporazum.

Premijerki Brnabić su bila puna usta tog sporazuma, a da ga je samo otvorila vidjela bi da RS nije država Srba, da su u njoj narodi ravnopravni, da je Srbija obavezna poštivati Ustav BiH, njen suverenitet i teritorijalni integritet. Poštivanje ustava neke države nije verbalno, već mora biti stvarno, i da je premijerka dosljedna obavezama koje je njena država preuzela u Daytonu, ne bi ni došla na proslavu...

Kompletan tekst pročitajte OVDJE