Husein Husaga Ćišić - borac za bosansku državu

  • Đenan Galešić

Piše: Đenan Galešić

Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca koja je formirana 1918. godine, kao i sporazum Cvetković – Maček iz 1939. godine, tvorevine su posredstvom kojih je onemogućeno egzistiranje dvije političke i kulturne opcije: Bosne kao države i bosanskog naroda kao političkog naroda – nacije.*

Kada se Husaga Čišić u svojim pisanjima referira na ova događaje on potencira činjenicu da su po bosanske muslimane vrlo teški životni uslovi nastali formiranjem Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca, gdje su bili izloženi stalnim napadima različitih modaliteta, a Husaga to zorno opisuje kroz stradanje muslimana nevesinjskog kraja i uopšte muslimana istočne Hercegovine. On posebno naglašava da taj narod nije imao nikakvu zaštitu države od napada, nego naprotiv, to je bilo u skladu sa državnom politikom.

Istorija i ljudi

husaga2.jpg - Husein Husaga Ćišić - borac za bosansku državu

Husaga Čišić i njegova supruga

Negiranje bosanske političke posebnosti i bosanskog identiteta njenih stanovnika, karakteristika je čitavog razdoblja između dva svjetska rata. To je i vrijeme kada aspiracijska nacionalna politika države Srbije direktno i otvoreno operacionalizira svoj plan, a što se posebno ilustruje glorifikacijom ključnih događaja, od stvaranja Kraljevine SHS 1918. (što se slavilo kao godina svesrpskog ujedinjenja), zatim ukidanja pokrajinske autonomije iz 1924. (što se slavilo kao padanje posljednjih barijera na Drini koje su priječile ujedinjenje svih Srba u jednu državu), te sporazuma Cvetković – Maček iz 1939. (prilikom čijeg se sklapanja o bosanskom pluralnom identitetu, ali i bosanskom muslimanskom elementu ni najmanje nije vodilo računa).

Još u vrlo ranoj fazi svog djelovanja Husaga piše:

„Posvetit ću život istoriji i ljudima“.

 Na tragu tog cilja, u kasnijem radu, podržavaće ciljeve Pokreta za autonomiju Bosne i taj kurs će postati glavna katakteristika njegovog djelovanja. Naime, Husaga tokom 1930. godina sazrijeva, uglavnom kroz razočarenja jugoslavenskim režimima i njihovim odnosom prema Bosni. Godine 1939. Husaga smatra da bosanstvo i bosansku naciju ne treba ograničavati na muslimane, već je treba ostaviti otvorenom za svo bosansko stanovništvo bez obzira na religijsku pripadnost. On zastupa tezu da bosansko stanovništvo treba posmatrati kao poseban nacionalni i politički faktor u Kraljevini Jugoslaviji.

Husagino bosanstvo utemeljeno je na istorijskim činjenicama i on ga drži egzistencijalno važnim za Bosnu, naspram pristajanja, recimo, na integralno jugoslavenstvo, koje smatra prikrivenim oblikom srpskog aspiracijskog nacionalizma.

 Upućujući svoj protest zbog sporazuma Cvetković - Maček, Husaga apostrofira očiglednu namjeru srpske i hrvatske strane kada je u pitanju razgradnja Bosne. On na sebi svojstven način demaskira dugotrajne projekte zagovaranja ujedinjenja svih Srba i svih Hrvata, koji se mogu realizovati jedino uz nestanak Bosne kao države. Zbog neuspjele realizacije dogovora srpskih i hrvatskih nacionalnih elita o podjeli Bosne, definitivno su bosanski muslimani označeni kao bazna prepreka u ostvarivanju tog cilja.

Interesantno je navesti da izražavajući protest zbog sporazuma Cvetković – Maček, Husaga naglašava da muslimani nastupaju samo kao Bosanci i ništa drugo. On time govori da su bosanski muslimani narod koji je uvijek težio bosanskom opredjeljenju i koji je pod velikim pritiscima ipak ostao pri bosanskom nominiranju. Na svojevrstan način Husaga odbija nacionalni naziv musliman za bosanske muslimane, a to objašnjava time da, ako se oni svedu na vjersku skupinu neće imati ni nacionalna, ni državotvorna prava.

U periodu Drugog svjetskog rata Husagino shvatanje bosanske nacije u dobroj mjeri se poklapalo sa pragmatičnom politikom Narodno-oslobodilačkog pokreta prema bosanskim muslimanima. Dolaskom kraja rata Husaga doživljava duboko razočarenje i uviđa da komunističkom partijom rukovode ljudi koji djeluju sa antibosanskih i antimuslimanskih pozicija.

Husaga se zalaže za ustavno definisanje bosanske narodnosti po principu Bosna – Bosancima, dok su komunističke vlasti Bosnu smatrale republikom Srba, Hrvata i ostalih, a od tih ostalih se očekivalo narodnosno opredjeljenje u srpskom i hrvatskom smislu.

Komunisti i formiranje bosanske nacije

Kada je u pitanju antibosanski stav ključnih predstavnika Komunističke partije posebno su za istaći stavovi Moše Pijade, koji zastupa tezu da se u Bosni ne smije dozvoliti formiranje bosanske nacije. Pijade smatra da je to zabluda koja ne znači nikakav napredak, već nazadak. Po njemu Bosna ne smije biti područje neke vlastite nacionalne specifičnosti.

Husaga vrlo dobro uviđa da srpski faktor u komunističkoj partiji nastavlja aspiracijsku politiku prema Bosni, sa krajnjim ciljem njene podjele. U tom kontekstu on traži da se Bosna i Hercegovina uredi kao bosanska republika. Husaga piše da svaka nacionalna misao uslovljava i nacionalnu teritoriju, a pošto srpska i hrvatska nacionalna misao obuhvataju i teritoriju Bosne, njihovi su međusobni sukobi neminovni, i to upravo na teritoriji Bosne. Njihov sudar, spajanje i razdvajanje uvijek se dešava i operacionalizira kroz teritorijalno i narodnosno tkivo Bosne.

U poslijeratnim pismima najvišim državnim organima Jugoslavije, Husaga otvoreno „upire prstom“ u srpski aspiracijski nacionalizam i njegovu beogradsku elitu, za koje kaže da ignorišu postojanje Bosne i stalno ističu njen srpski karakter. On oštro protestuje što bosanskim muslimanima kao narodu koji je uvijek težio bosanskom opredjeljenju, nije dozvoljeno da se pišu Bosancem ili Jugoslavenom, ali im se dozvoljava da se pišu muslimanom. Ovo Husaga cijeni kao „grdno poniženje“. Po njegovom razumjevanju, bosanski muslimani ni u jednoj od podjela Bosne nisu bili konsultovani, a pri realizaciji tih podjela milenijsko pluralno biće Bosne potpuno je zanemareno, čak je shvaćeno kao nedovršeni posao.

Husaga je prozreo opasnost da političko osvješćenje naroda (srpskog, hrvatskog, ali i bošnjačkog), vode vjerski službenici. On kazuje da je tu naš opšti nacionalni problem, te naglašava da je potrebno razvijati zdravu nacionalnu misao, koja je mnogo šira od tumačenja vjerskih službenika, koja je mnogo šira od plamenskih uskogrudnosti, koja treba da se izdigne iznad konstruisanih mitova i opšte prihvaćenih stereotipa.

U koncepcijama nacionalizama karakterističnim za Balkan uopšte, nerijetko se vjerski službenici pojavljuju kao bazni nosioci i propagatori ovih ideja, čija je osnovna karakteristika da je samo njihov Bog pravi i istinski Bog. Valja istaći u ovom smislu da, kada je u pitanju politički kompromis tu se može doći do krajnjeg rješenja, ali ako se postavi teza da je tuđi Bog krivi Bog, tu nema rješenja, tu veoma vjerovatno dolazi do sukoba.

Husaga bez ikakve dvojbe ukazuje da sadržaj riječi nacija obuhvata naciju kao etnografsku, idejnu i političku zajednicu, bez obzira da li se ti zajedničari klanjaju, kako to on kaže, „razapetom Gospodu ili onome kojem takav peh nije mogao pripasti ili se ne klanjaju ni jednom ni drugom“. On smatra da religija nije faktor na kojem se treba formirati jedna nacija, što u svojoj esenciji odgovara i savremenim shvatanjima nacije.

Mnoštvo je definicija nacije i naroda i nije ih moguće objasniti na jedinstven način, jer zavise od istorijskog konteksta u kojem su se razvijali. Nacija je moderan koncept udruživanja ljudi, koji nije povezan sa krvnim srodstvom ili porijeklom.

Nacija danas ne može biti definisana isključivo na temelju etničkog pripadanja (što karakterišu jezik i kultura), niti na temelju rasnog ili vjerskog pripadanja, jer je opšteprihvaćeno da državljanstvo određuje nacionalnost. Riječ je o političkom proizvodu koji je uvezao ljude, porodice, plemena i narode na osnovu zajedničkih potreba i pogleda u bolju budućnost.

husaga4.jpg - Husein Husaga Ćišić - borac za bosansku državu

Današnji svjetski poredak zasnovan je na „Westfalskom miru“, sporazumu koji je prvenstveno otvorio put ka stvaranju nacija i koji isključivo naciju prihvata kao vjerodostojnog sudionika tog poretka. Nosilac etničke kulture je narod, a nosilac političke kulture je nacija. Da je drugačije danas bi se na East Riveru pri organizaciji Ujedinjenih Nacija vijorilo preko šest hiljada zastava, koliko i naroda ima u svijetu, a ne 193 zastave, koliko ima međunarodno priznatih nacija u svijetu.

Egzistencija Bosne

Husaga je svjestan egzistencije Bosne i njenih stanovnika između dva aspiracijska nacijska projekta, te on ulaže znatne napore da oslika autonomni razvoj Bosne kroz njeno milenijsko postojanje. On se trudi da ukaže da njene razlike nisu anomalija nego prednost i način života koji Bosna živi hiljadu godina, tj. da oslika bosansku filozofiju života u bosanskoj državi zasnovanoj na pluralnosti i uključivosti.

Ova bosanska filozofija života bila je bliska i Husagi. Samo čovjek koji je privržen svojoj domovini, koji izučava i istražuje njenu prošlost, koji tome prilazi nepristrasno i bez suvišnih emocija, može shvatiti šta znači bosanska milenijska pluralnost i bosanska filozofija života.

Husaga zaključuje da bez samostalne Bosne i bosanskog naroda osvješćenog na razinu nacije, Bosna u budućnosti ne može opstati, da će bosanski vjerski pluralan narod rascijepiti dva razorna i moćna Bosni susjedna nacionalizma, koji su u to vrijeme kada Husaga piše, djelovali već nekih 85 godina, da će se debosniziranje pravoslavnog i katoličkog dijela bosanskog stanovništva nastaviti i biti još izrazitije i snažnije.

Uviđa Husaga i metode tih dvaju aspiracijskih nacionalizama, koje su uglavnom sačinjene od istorijskih netačnosti i konstrukcija, izgradnje zavodljivih mitova kojima se svojata bosanska prošlost od doba bana Kulina, kojima se proglašava bosansko muslimansko stanovništvo Turcima (što je konstrukcija i upiranje prstom u unutrašnjeg neprijatelja, kao vjerskog neprijatelja), a to su ovog puta kao i uvijek prije toga, bili domicilni muslimani, tu prisutni muslimani, komšije, sa kojima se vijekovima zajedno živjelo. Sve ove pojave Husaga identifikuje i vrlo britko, bez kompromisa i lijepih riječi, demaskira. U ovom kontekstu Husaga piše da je srpskim nacionalnim političkim elitama iz Beograda bosanska individualnost „trn u oku“, a riječ Bosanac i bosanština, skoro što i svetogrđe.

Veličina Mostarca Husage ogleda se u tome što je spoznao problem u kojem se našla Bosna i Hercegovina, pravilno identifikovao faktore njenog razaranja, te pravilno izdiferencirao način prevazilaženja problema i rješenje za budućnost, Bosne kao države i bosanskog naroda kao nacije.

U predmetnom kontekstu valja reći i to da je bosansko stanovništvo još u svom baznom obliku, dakle prije jednog milenija, postalo religijski pluralno. Bosansko stanovništvo je uglavnom zajedničkog etničkog porijekla, ima zajedničku kulturnu baštinu, zajednički teritorij, ima zajednički jezik razumljiv svima u svim krajevima Bosne, ima mentalitet sa brojnim zajedničkim crtama. Njegova izmješanost je milenijska i vrlo bliska i prožimajuća u svim sferama života naročito u gradskim sredinama i što je vrlo zanimljivo Bosna nikada u sebe nije uključivala nebosanske teritorije i nebosanske narode.

*- Ovaj tekst Đenana Galešića, pročitan je na naučnom skupu „Husein Ćišić i Ibrahim ef. Fejić – znameniti Mostarci“, koji je u organizaciji VKBI Mostar održan 16.12.2017. godine u Centru za kulturu u Mostaru.                                      

 

 

 

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar