Piše: Edina Sokolović-Lazović, psiholog

 „Ljudi ne napuštaju posao, već menadžere“, rečenica je koju ste barem jednom u životu pročitali, a zatim pogled skrenuli i potvrdno klimnuli glavom prisjećajući se vlastitog iskustva. Nezaposleni u to sigurno neće povjerovati. Za njih je ta izjava skoro pa bogohulna.

Ali, kada nakon godina radnog staža, odlučite ostaviti posao i dobijete status nezaposlene osobe, živi ste svjedok tvrdnje s početka. Osjećate se kao lik iz vica kojeg pitaju da li je čitao «Na Drini ćuprija», a on ponosno odgovara: „Ma šta čito´! Hodo; po njoj“.

Nakon te ponosne izjave, počnete se pitati šta, kako, zašto... Na prva dva pitanja uglavnom znate odgovor. Dakle, znate šta se desilo i znate kako? Ali, do odgovora na treće pitanje put je dug.

Međutim, postoji i kratica: „Tako je suđeno. Nismo mogli uticati na to. Viša sila“. I hvala Bogu na toj olakšici. Ko god je može koristiti - topla preporuka. Ako malo bolje razmislite nema boljeg rješenja. Preskočite sve analize, pitanja, dileme, prekoravanja, osude, zamjeranja.

Spremni smo, ako ne odmah, onda u skorije vrijeme, krenuti dalje. Uložiti svoj trud i energiju, uz znanje i iskustvo, u nešto novo. Ako ništa drugo, uvidjet ćete kako nepovoljna situacija iz vas crpi svu moguću kreativnost, pa otkrijete novu stranu sebe i svojih potencijala.

Iznenadi vas i okrijepi, pa se pitate kako ste do sada mogli funkcionirati. U tom zanosu okrepe ćete vjerovatno sresti nekoga ko je zaposlen (sa svim beneficijama koje zaposlenje nosi sa sobom) koji će vam u minuti iznijeti 365 žalbi na posao i šefa. Ali, nećete se uznemirivati zbog toga, jer ste kao nezaposleni lišeni tih problema.

Sarkazam na stranu - da se vratimo pitanju zašto napuštamo posao i kada tu situaciju ne možemo objasniti višom Silom.

Naime, sredina u kojoj radimo trebala bi omogućiti razvijanje naših potencijala, jer se radi o prirodnom procesu. U suprotnom ljudi osjećaju nezadovoljno, bolesno ili neurotično. Odatle dolazi onih 365 žalbi koji iznosi zaposleni nezaposlenom. Ako ćemo stvari imenovati pravim imenima, te žalbe bi mogli preimenovati u vapaj za smislom i razvojem vlastitih potencijala što u trenutnoj radnoj sredini osoba ne doživljava, jer organizacija ili kompanija u kojoj radi polazi od pretpostavke da je najznačajniji pokretač čovjekovih aktivnosti težnja da se zadovolje egzistencijalne potrebe.

Ne možemo reći da egzistencijalne potrebe nisu primarne, ali ipak nisu određujuće.

Ukoliko sve objasnimo egzistencijalnim potrebama stvaramo pretpostavke da lakše programiramo čovjekovo ponašanje, konformiranje, poslušnost i zavisnost. U takvoj atmosferi većina ljudi ne želi neizvjesnost – već jasno definirane situacije u kojima će sve teći u skladu sa očekivanjima.

Sloboda je onda za njih teret i oni žele čvrsto rukovođenje, a jedino materijalna stimulacija ima vrijednost. Analizirajući opće stavove u društvu lako ćete prepoznati isti okvir djelovanja i na žalost, negativne rezultate.

Iz takvog shvatanja proizlazi i strategija odnosa u radnoj organizaciji: ljude na poslu treba prisiljavati, usmjeravati, zastrašivati, da bi organizacija postigla ciljeve. Tako se ne aktiviraju više ljudske potrebe, nego samo potreba za materijalnom sigurnošću.

Vrijeme je da počnemo graditi jedan novi pogled i stav u biznisu i društvu, o čovjeku koji nije lijen, koji traži odgovornost i sklon je samoinicijativi i kreativnosti, gdje će osjećaj vrijednosti urađenog i samoispunjenja prevladati materijalnu nagradu.

Ovakav pristup otvorio bi mogućnosti šireg i pozitivnijeg načina funkcioniranja kojeg ne treba vezati samo za određenu kompaniju, nego za društvo u cjelini. Društvo koje će cijeniti i poticati razvoj zrele osobe, koja želi da bude uključena u zdrave socijalne grupe, da bude nezavisna i kreativna, da slobodno odlučuje i da se razvija i izražava.

Višestruki su benefiti ovakvog određenja, a u najkraćem se ogledaju kroz kvalitetan proizvod i profit sa jedne strane i zadovoljnog i samoostvarenog pojedinca sa druge strane.