Piše: Jasmin Agić (Al Jazeera Balkans)

Malo je kultura koje su toliko beznadno autistične kao bosanskohercegovačka i koje toliko tvrdoglavo šute o onome o čemu bi se uvijek trebalo govoriti bez straha i zadrške. U tom svijetu mistificiranja i mitologiziranja djelovati kao umjetnik uvijek je značilo nositi teško i nerazumljivo breme, a bojazan da će govor o poetičkim nadahnućima i estetskim naumima biti osporavan, ismijavan i omalovažavan proizveli su kulturu krajnje siromašnu razmišljanjima o motivima umjetničkog stvaralaštva, prenosi Al Jazeera Balkans.

Bosanskohercegovačka kultura ima toliko malo autentičnih zapisa u kojima su njeni umjetnici pisali o svojim dilemama, toliko malo refleksija u kojima se nastojalo osvijetliti društveni kontekst ili svjedočiti o političkim zbivanjima da se ponekad čini da je autocenzura jedan od rijetkih zajedničkih motiva koji bi se mogao naći u djelu gotovo svih umjetnika koji su stvarali u tom veličanstvenom i složenom "tamnom vilajetu".

Upravo je to razlog zbog kojeg knjiga dnevničkih zapisa režisera Mirze Idrizovića Spomenar ima toliku važnost u bosanskohercegovačkoj kulturi. Njena refleksivnost u vezi sa životom i stvarnim događajima i njena autentična dokumentarnost nisu samo obično svjedočanstvo o mukama čovjeka u opkoljenom Sarajevu – to je neobično iskren uvid u razmišljanja čovjeka čiji je filmski i pripovjedački talent snažno oblikovao bosanskohercegovačku kinematografiju. Idrizović je bio režiser koji je u svom radu estetiku filmske naracije nerijetko podvrgavao potrebi da se stvarnost predstavi u što izvornijem i netaknutijem obliku, pa se i knjiga njegovih ratnih zapisa mora shvatati kao vrsta produžene filmske naracije, u kojoj je autor još jednom dokumentaristički precizno predstavio stvarnost svog svijeta.

Sarajevo kao trajna opsesija

Baš kao i kod Hajrudina Šibe Krvavca, s kojim je godinama drugovao i sarađivao, i kod Idrizovića je Sarajevo bila velika, opsesivna tema njegovog djela. Kao jedan od najznačajnijih predstavnika sarajevske dokumentarne škole i možda najznačajniji televizijski autor jugoslavenskog kulturnog prostora, Idrizoviću je Sarajevo bilo, u umjetničkom smislu, polazna tačka i konačno mjerilo njegovog filmskog rada. Ta će se opsesija ispoljiti ne samo u njegovoj predanoj odluci da fabule svojih mnogih i najznačajnijih filmskih priča situira u Sarajevo nego i u životnoj odluci da ne napusti Sarajevo tokom njegove dugotrajne i mukotrpne opsade. A ta nehumana, divljačka i surova opsada bit će tema svih njegovih dnevničkih zapisa jer Idrizović ne samo da nije napustio svoj rodni grad nego je, odlučnošću pasioniranog dokumentarista, onog trenutka kad mu je filmska kamera bila uskraćena kao sredstvo bilježenja, počeo zapisivati sva ratna zbivanja.

Njegova knjiga najzaokruženije je svjedočanstvo o životu u opkoljenom gradu, u kojem njegovi stanovnici, obesmišljene egzistencije i lišeni osnovnih životnih parametara, nastoje održati u životu privid normalnog življenja. Na stranicama njegovog intimnog dnevnika pojavljuju se poznata lica prijeratnog sarajevskog kulturnog života, ali izobličena i u grču bijede i materijalnog siromaštva. Tonom punim iskrenog žalovanja Idrizović bilježi svoju i nesreću bliskih ljudi, zapisuje promjene koje primjećuje na njima, uvijek slavodobitno poentirajući kako svi ti užasi nisu uspjeli promijeniti njihove duše, niti su ikad mogli osporiti njihovu ljudsku dobrotu i poštenje.

Posebno su potresne slike tih skromnih i danas zaboravljenih filmskih i televizijskih ljudi, koji su umirali sami i u bijedi, pogibajući od snajperskog metka, gelera granate ispaljene na grad, ili su se smrzavali u očaju svoje zaboravljenosti i osuđenosti na nevidljivost. Idrizović bilježi svaki detalj do kojeg može doći, zapisuje svaku ljudsku priču, svjestan da će upravo njegova "priča" jednog dana biti možda jedino sjećanje na grad u umirućoj agoniji. No, uporedo s tim dokumentarističkim zapisima iznosi i svoja zapažanja o ljudima, filmovima, knjigama i umjetničkim projektima, sklapajući tako knjigu koja nadilazi ljetopisno-hroničarsku vrijednost. Idrizovićev Spomenar knjiga je refleksivnih zapisa o vlastitim poetičkim izvorima i podsjetnik s koliko je organskog žara intelektualna kultura prijeratnog Sarajeva bila uključena u evropska umjetnička zbivanja.

Kompletan tekst možete pročitati OVDJE.