Piše: Amila Buturović (Behar)

Skoro na samom početku opsade Sarajeva, 17. maja 1992. godine, srpske snage su uperile svoj agresorski nišan ka Orijentalnom institutu smještenom u centru grada, nanoseći ogromnu štetu arhivskoj gradji iz vremena osmanskog perioda koju su sačinjavali nekih 200,000 dokumenata i oko 7000 rukopisa na arapskom, turskom i perzijskom jeziku.

Ciljanje Orijentalnog instituta nije bilo slučajno. Genocid je išao korak u korak sa kulturocidom – razaranju biblioteka, svetišta i spomenika uzduž i poprijeko BiH. Svi historijski svjedoci, baš kao i učesnici u bosanskom višestoljećnom pluralizmu, postali su meta nacionalističke ksenofobije.

Ironija je da srpski agresor vjerovatno nije bio duboko upoznat sa stvarnim sadržajem ove institucije, ali je bio svjestan njene važnosti kao jednog od simbola bosanske multikulturalne historije koja je očito bila prepreka, pa čak i u svojoj arhivskoj šutnji, u ostvarenju čiste nacionalne svijesti i zajednice. I zaista, u pepelu Orijentalnog instituta ležali su pohranjeni neki od najbogatijih primjera književne svjetovnosti koje je Evropa ikada posjedovala, uključujući rijetke primjere rukopisa takozvane makaronske poezije.

‘Makaronska poezija’ je naziv za posebnu poetsku vještinu utemeljenu u poliglotskoj prisnosti i kulturnom eklekticizmu karakterističnom za mnoge kulturno-historijske kontekste, uključujući i osmansku Bosnu gdje poprima interesantne osobenosti. Kao kombinacija osmanskih i evropskih modela, ovaj poetski stil u Bosni predstavlja primjer multikulturalizma koji je što geopolitički tako i estetski odražavao i podržavao oba civilizacijska sistema vrijednosti. Iako je raspad Osmanskog carstva obilježio nestanak ove poetske prakse, njeni tragovi se pronalaze u mnogim drugim sferama bosanskohercegovačke kulture koja je nastavila biti višeslojevita uprkos nekolicini pokušaja u modernom periodu – uključujući ovu zadnju agresiju – da se ‘pročisti’ i reformira kao isključivo zapadnjački etos.

 U smislu svog šireg značenja, makaronska poezija je naziv za specifičnu poetsku kreativnost u kojoj pjesnik koristi nekoliko jezika da bi stvorio višejezički efekat. Riječi koje se koriste iz dva ili više jezika se podredjuju gramatici jednog od njih – a to je obično pjesnikov materinji jezik – i na taj način se ostavlja razumljiv ali i prepoznatljivo burleskan dojam. Kulinarski pojam makaronske poezije potiče od italijanske riječi maccaroni. Jedan od znamenitijih pjesnika koji je koristio ovaj stil, Italijan Teofilo Folengo iz 16. stoljeća, je napisao epski komad “Maccaronae,” porugljivo ga nazivajući nepreradjenom smjesom običnog brašna, sira i putera. U zapadnoevropskoj književnoj baštini, makaronski efekat se najviše postizao kombinacijom latinskog sa pjesnikovim vernakularnim jezikom.

Primjeri takvog stvaralaštva su sporadični ali se mogu naći i u francuskoj i njemačkoj poeziji (gdje se nazivao nudelverse), a ima ga i u staroj engleskoj književnosti. U islamskim kulturama, primjeri su raznovrsni s obzirom na poliglotski kontekst mnogih islamskih podneblja. Vjerovatno najpoznatiji su stihovi velikog sufijskog pjesnika Mevlane Jalaluddin Rumija koji je s lakoćom baratao s nekoliko jezika, prvenstveno perzijskim i arapskim, i tankoćudno ih preplitao kroz svoju sakralnu poeziju.

Kompletan tekst možete pročitati ovdje.