Iz štampe je izašlo printano izdanje analize „Ideologija tekfira i nasilnog ekstremizma“ koju je izradilo Vijeće muftija Islamske zajednice u BiH. Predviđeno je da svi imami, vjeroučitelji i profesori Islamske zajednice dobiju besplatan primjerak knjige.

Analiza koju je usvojilo Vijeće muftija na sjednici održanoj 21. marta ove godine, jedan je od napora koje Islamska zajednica u BiH ulaž̌e na suzbijanju utjecaja interpretacija vjere stranih tradicionalnom islamskom učenju, a koje su se kod nas pojavile u posljednje vrijeme.

S obzirom na značaj ove teme, a posebno zbog pokuašaja  da se isticanjem pojedinaca među Bošnjacima i njihovog radikalizma, čiji je temelj upravo tekfir-ideologija, cijeli narod etiketira i satanizira, INS u trećem nastavku prenosi dijelove knjige „Ideologija tekfira i nasilnog ekstremizma“ u dijelu u kojem se govori o Džihadu i šta on stvarno jeste:

Jezički, riječ džihad je glagolska imenica od glagola džahede, judžahidu, džihaden ve mudžahedeten. Izveden je iz osnove džehede, jedžhedu, džehden, pa se kaže džehede er-redžulu fi keza (čovjek se krajnje trudio u tome).

Ili, džehede er-redžulu dabbeteh (čovjek je iznurio svoju jahalicu, opteretio je u hodu preko njenih mogućnosti). Tako je objašnjen ovaj pojam u Rječniku kur’anskih riječi.

U istom rječniku se još kaže i to kako ova glagolska imenica dolazi na oblike džehd i džuhd i kako im većina učenjaka razlikuje značenje. Za džehd kažu da znači krajnji domet, maksimum, a za džuhd kapacitet, moć. Oblik džahede znači ulaganje krajnjih napora u odbrani i savladavanju a onaj ko to čini naziva se mudžahid, množina mudžahidun. Džihad se u Kur’anu najviše pojavljuje u značenju ulaganja krajnjeg napora u širenju i odbrani islamskog poziva.33

Islam je religija mira. To je značenje sadržano i u islamskom učenju i u samom nazivu islam. Islamsko učenje potvrđuje temeljnu slobodu i jednakost svih ljudi (El-Isra’, 70.).

U njemu se naglašavaju važnost uzajamnog pomaganja i poštovanja (El-Ma’ide, 2.) i upućuje muslimane da prošire svoje prijateljstvo i dobru volju na sve ljude, bez obzira na njihovo vjersko, etničko ili rasno zaleđe (El-Mumtehane, 8-9.).

Islam, s druge strane, dopušta svojim sljedbenicima da pribjegnu oružanoj borbi, da bi odbili vojnu agresiju i ohrabruje ih da se bore protiv tlačenja, nasilja i nepravde.

Kur’anski termin za takvu borbu je džihad - pravedni rat. Ipak, za mnoge na Zapadu, džihad nije ništa drugo nego sveti rat, to jest rat da se silom nametnu vlastita religijska vjerovanja drugima.

Većina bi muslimana odbacila izjednačavanje džihada sa svetim ratom i insistirala bi na tome da je ispravna paralela zapravo pravedni rat. Još postoje male i glasne grupacije muslimana koje zamišljaju džihad kao božansku dozvolu da se upotrijebi nasilje da se nametne njihova volja bilo kome koga mogu žigosati kao nevjernika, uključujući i savjernike muslimane koji ne odgovaraju njihovoj samoproklamiranoj kategorizaciji ispravnog i pogrešnog.34

Ne treba izgubiti iz vida ni to da je učenje o džihadu bilo razvijeno u prva tri stoljeća islama i da je bilo pod političkim i društvenim utjecajem tog vremena. Ipak, i tada, u vrijeme kada je prirodno stanje među državama i imperijama bilo stanje rata, a mir izuzetak, priznata islamska ulema je naučavala da se džihad ne može svesti na vojnu borbu pod jasno definiranim uvjetima. Tako, Mustafa Pruščak (u. 1168/1755.), bosanski kadija i muhaddis iz Prusca, u svom djelu Radost gazija govori o tri vrste džihada: općem, posebnom i najposebnijem. Prema njegovom tumačenju, opći džihad jeste borba protiv neprijatelja, odnosno borba oružjem.

Uzvišeni Allah kaže: Onima koji se na Allahovom putu bore imecima svojim i životima svojim... (En-Nisa’, 95.) Ali on, kao i većina drugih učenjaka, ne tvrdi da je to jedina vrsta džihada, već postoji i posebni džihad, koji je borba protiv skrivenog neprijatelja, a to je šejtan.

Uzvišeni Allah kaže:

Šejtan je, uistinu, vaš neprijatelj, pa ga takvim i smatrajte!

On poziva pristaše svoje da budu stanovnici u vatri. (Fatir, 6.) I na kraju, za Pruščaka najposebniji džihad jeste borba protiv strasti i prohtjeva. Uzvišeni Allah kaže: A onome ko je pred dostojanstvom Gospodara svoga strepio i dušu od prohtjeva uzdržao, Džennet će boravište biti sigurno. (En-Nazi‘at, 40-41.)35

Ibn Kajjim el-Dževzijje (u. 350/751.) džihad u djelu Zadu-l-me‘ad dijeli na 13 vrsta. Tako, postoji džihad protiv svoga nefsa (duše i strasti), šejtana, protiv korupcije, nepravde i negativnih pojava u društvu, protiv licemjerja, džihad radi pozivanja i objašnjavanja, džihad sabura i strpljenja i onoga što nazivamo “građanski (civilni) džihad”, a postoji i džihad sabljom protiv neprijatelja.

Mnogi, nažalost, sve ove vrste džihada svode na jednu, na oružanu borbu.36

Zloupotreba pojma džihad

U mnogim ekstremnim religijskim pokretima, koji nerijetko opravdavaju nasilje, evidentan je redukcionistički pristup tumačenju vjerske tradicije u kojem se jedno od vjerskih učenja izdvoji kao temeljno, najbitnije i da se zbog insistiranja na njemu nerijetko zanemaruju ili čak krše brojna druga učenja iz istog vjerskog sistema. To je najgori oblik vjerskog redukcionizma, koji otvara prostor manipulaciji vjerskim učenjem.

Tako se i među muslimanskim nasilnim ekstremistima desilo da su neki od njih islamski koncept džihada redukcionističkim shvatanjem učinili ključnim, temeljnim ili fundamentalnim. Oni su zaključili da su svi problemi muslimana današnjice rezultat njihove neborbenosti i prepuštanja dominaciji nemuslimanskih sila.

Da bi muslimani ponovo zauzeli mjesto u svijetu koje je njihova civilizacija nekada imala, moraju povratiti borbeni duh koji su nekada imali. Prema tom razumijevanju, džihad je samo borba oružjem, a zagovaranje da je džihad i borba sa samim sobom i samoodbrambeni rat je, prema njihovom sudu, izvrtanje “čistog islamskog učenja”.

Za njih džihad nije instrument kojim se otklanja nepravda, štiti vjera, život, čast i imetak obespravljenih i otklanja prepreka da onaj ko želi da živi kao musliman to može slobodno činiti. Za njih je vođenje džihada samo sebi cilj.

Džihad je cilj, a ne sredstvo. To je ovaj islamski propis lišilo bilo kakvog smisla i pretvorilo u besmisleno nasilje, usmjereno protiv svih koji ne misle isto kao oni koji su sebe prestali smatrati jednom skupinom među muslimanima (džema‘a min el-muslimin) već su sebe proglasili jedinim muslimanima, odnosno jedinom zajednicom muslimana (džema‘a el-muslimin).

Oni su takvim razumijevanjem džihada samo stvorili više problema muslimanima nego što su ih riješili. A Mustafa Pruščak, pišući o uvjetima ispravnosti džihada, između ostalog kaže: “Ukoliko se borbom (na Božijem putu – džihadom) neće ojačati i osnažiti islam, tada nije dozvoljeno boriti se, jer je borba u tom slučaju bacanje vlastitim rukama u propast.”37

Osim toga, muslimani i kada su vodili džihad oružjem, držali su se visokih etičkih standarda, koji su propisani islamskim pravom i koji su počivali na učenju Poslanika, a.s.

(vjerolomnici), nemojte se iživljavati i ubijati djecu...”38

Kada je Ebu Bekr es-Siddik, r.a., opremio vojsku radi slanja u Šam, rekao im je: “Vi ćete naići na ljude koji su se zatvorili u isposničke ćelije (samostane).

Pustite ih i ono čemu su se zavjetovali. I ne ubijajte starce, žene i djecu. Nemojte rušiti ono što je izgrađeno i sjeći drveće, osim iz potrebe (ogrjeva i sl.).

Nemojte ubijati životinje, osim iz potrebe. Nemojte paliti palme, niti ih uništavati. Nemojte biti izdajice, niti mučitelji, niti kukavice, niti zlobnici. A Allah će sigurno pomoći one koji Njega pomažu i Njegove poslanike. Allah je uistinu Silan i Moćan.”39

Ubistvo i samoubistvo

Zloupotrebljavajući predaje o tome kako su se neki muslimani, među kojima i sami ashabi, svjesno žrtvovali na bojnom polju (poput tzv. ingimasijjuna, onih koji su pristajali da tokom bitke probijaju prve neprijateljske redove, svjesni da će vjerovatno u tom sukobu poginuti), nasilni ekstremisti su opravdavali samoubilačke napade. Oni su zanemarili jasnu obavezu u našoj vjeri da se nad nedužnim ljudima ne smije počiniti nasilje. Na to nedvojbeno ukazuju i navedene zapovijedi Muhammeda, a.s., i Ebu Bekra, r.a.

Oni koji su svoje ekstremne stavove i nasilje opravdavali činili su to kao što se i danas čini pozivima “muslimanima da ne prave razliku između vojnika i civila (nevjernika) kao što i njihovi avioni ne prave razliku između vojnika i civila ‘islamske države’” i da ubijaju svoje sugrađane gdje god i kako god mogu.

Taj svoj stav oni pokušavaju pravdati 126. ajetom iz sure Džihad za njih nikada nije bio divljačko ubijanje, niti teroriziranje nevinih.

 Od njega se prenosi i to da je rekao: “Možete ići u pohode, ali nemojte pretjerivati, ne budite izdajice En-Nahl koji prevode i razumijevaju ovako: A kada kažnjavate, kažnjavajte istom mjerom kako su vas kažnjavali. 40

Za onog ko ne zna o islamu više od onoga što može naučiti na Youtube-u ili Facebook-u, ili onoga ko ne poznaje učenja i duh Kur’ana niti povode objave (esbab en-nuzul), niti kontekst u kojem su ajeti objavljeni (što zahtijeva poznavanje rane historije islama), ovo može biti dovoljan dokaz da islam uistinu podržava takve postupke i da ono što takvi rade jeste ustvari islam.

A upravo se na ovom primjeru vidi ta zloupotreba svetog teksta i ukupne islamske tradicije. Naime, gore navedeni ajet se ne završava na ovom mjestu. Rahmetli Besim Korkut preveo ga je ovako:

„Ako hoćete da na nepravdu uzvratite, onda učinite to samo u onolikoj mjeri koliko vam je učinjeno; a ako otrpite, to je, doista, bolje za strpljive.

I bez obzira na mogućnost različitih prijevoda, poruka ajeta je jasna. Potvrđujući ono što je i starozavjetni princip recipročnog prava koji počiva na ustaljenoj maksimi višestoljetnog poimanja pravde “oko za oko, zub za zub”, Kur’an istovremeno poziva muslimane da prevaziđu, do tada ustaljeni, princip osvete i da naprave iskorak ka oprostu i strpljenju, kako bi se začarani krug džahilijjetske krvne osvete napokon prekinuo i kako bi na zemlji bila uspostavljena “kuća mira” (dar es-selam).

Osim toga, musliman ne može uzvratiti apsolutno istom mjerom na način da čini zlo ili ono što je zabranjeno zato što je isto to njemu učinjeno. A ako bi se desilo da poruka čitavog ajeta nekome nije jasna i ako bi pak ostala nedoumica oko toga koja je njegova stvarna poruka, onda sljedeća dva ajeta ne ostavljaju prostor nejasnoćama i dodatno potcrtavaju nakanu prvobitne poruke (murad i maksad). U sljedeća dva ajeta Uzvišeni kaže: Strpljiv budi! Ali, strpljiv ćeš biti samo uz Allahovu pomoć. I ne tuguj za njima, i neka ti nije teško zbog spletkarenja njihova. Allah je zaista na strani onih koji se Njega boje i grijeha klone i koji dobra djela čine. (En-Nahl, 128-129.)

Muslimani se slažu da je Poslanik, a.s., najbolji tumač Kur’ana i da ga je on najbolje razumio. Onda je dovoljno pogledati kako je on razumio ove ajete i kako je po njima postupio.

U Ibn Kesirovom Tefsiru čitamo kako se bilježi od Abdullaha sina imama Ahmeda u Musnedu njegovog oca, a od Ebu ibn Ka’ba, da je rekao: “Kada je bio dan bitke na Uhudu, ubijeno je od ensarija šezdeset ljudi, a od muhadžira šest. Tada su ashabi Allahovog Poslanika, a.s., rekli:

‘Ako nam se ukaže prilika, vratit ćemo im većom mjerom’, pa kada je došao dan oslobođenja Mekke jedan je čovjek rekao: ‘Od danas se više neće znati za Kurejšije.’ Zatim je neko povikao: ‘Allahov Poslanik, a.s., garantuje sigurnost i crnom i bijelom, osim toga i toga’, pa je po imenima spomenuo neke ljude. Nakon toga je Uzvišeni objavio: ‘Ako hoćete da na nepravdu uzvratite, onda učinite to samo u onolikoj mjeri koliko vam je učinjeno; a ako otrpite, to je, doista, bolje za strpljive.’ Poslanik, a.s., nakon toga je re- kao:

‘Mi ćemo biti oni koji će se strpiti, a ne oni koji će kažnjavati.’”41 I upravo ova predaja, a ima ih više, nedvosmisleno ukazuje na stvarno značenje spomenutog ajeta.

Sve drugo je zloupotreba teksta. Ovaj primjer je samo ilustracija ustaljene metode zloupotrebe islamske tradicije kojom se nasilni ekstremisti koriste kako bi svoje postupke predstavili kao “islamske”.

^Fusnote:

^{33 Vidi Akademija arapskog jezika, Mu’džem elfaz el-Kur’an, El-Hej’e el-misrijje el-’amme li el-kitab, 1/226.}

^{34 Loay M. Safi, Mir i granice rata, Bemust, Sarajevo, 2004., str 11.}

^{35 Mustafa Pruščak, Radost gazija, Makinvest, Sarajevo, 2010., str. 45.}

^{36 Ibn Kajjim el-Dževzijje, Zadu-l-me‘ad, Muessesetu er-risale, Bejrut, 1994., 3/11.}

^{Pogledaj više o ovoj temi u: Jusuf el-Karadavi, Džihad: vrste i implikacije, Centar za dijalog Vesatijja, El-Kalem, Sarajevo, 2013., str. 46-47.}

^{37 Mustafa Pruščak, Radost gazija, str. 45.}

^{38 Bilježi Muslim (1731) u Kitabu-l-džihad i Et-Tirmizi u Kitabut-tevsije.}

^{39 Prenosi Ibn Abdillah u El-Isti’ab (2/812). U Tefsiru El-Kurtubija (19:129) stoji da}

^{je Katade rekao: “Allah je naredio da se sa zarobljenicima postupa lijepo.”}

^{40 Ove poruke boraca ISIL-a su se mogle čuti i vidjeti i na snimku koji je nedavno objavljen u trajanju od dvadesetak minuta.}

^{41 Tefsir Ibn Kesir, Dar Jusuf, Bejrut, 1983., str. 2:544.-545}