Boris Pavelić: Zar svi protivnici tuđmanovskoga razaranja Bosne nisu Hrvati?

  • Tuđman, Jelavić, Prlić: Bliske veze (Foto: Express.hr)

Piše: Boris Pavelić

Ako ništa drugo, »fenomen Komšić« pokazuje da ne postoji tek jedno »hrvatstvo«. Ne postoji – kad smo već prisiljeni o tome raspravljati – samo tuđmanovsko, mrzovoljno, isključivo, u sebe zatvoreno »hrvatstvo«, koje sebe dokazuje tek time što se odvaja od sebi sličnih, pa u tome odvajanju ne preže, vidjeli smo, ni od zločinačkih metoda.

Komšić dokazuje da može to famozno »hrvatstvo« biti i prazno od nacionalizma, pa čak i od nacionalnog osjećaja, a da opet bude, brate mili – »hrvatstvo«. »Fenomen Komšić« razotkriva pravu istinu nacije kakvu je kreirala Hrvatska demokratska zajednica: ovakva kakva jest, hrvatska nacija dokazuje se samo postojanjem neprijatelja od kojeg će se uvijek iznova razdvajati. Ali onome što postoji samo u odnosu na neprijatelja, nije li samo neprijateljstvo sadržaj?

Željko Komšić, naime, jest Hrvat, ma koliko to ovih dana bilo teško povjerovati. Ma koliko mu gomila »mostarske mladosti« – tako se predstavljaju organizatori demonstracija u Mostaru – osporavala pravo da bude Hrvatom, nikad se taj čovjek nacionalno nije izjašnjavao drugačije. E, ali živi tako da ga nijedan hadezeovac ne bi pripustio u ono što smatra svojom nacijom: Komšić je ratovao u Armiji Bosne i Hercegovine, pa za to dobio još i najviše ratno odlikovanje, Zlatni ljiljan.

Nikad mu ni na pamet nije palo prebaciti se u HVO, a kamoli primirisati u HDZ. Naprosto, premda Hrvat, oduvijek je antinacionalist; kada je napustio SDP BiH, osnovao je ništa manje antinacionalističku stranku.
Ne osporavamo da većina BiH Hrvata nije glasala za Komšića. Ako prihvaćamo da bi svaki od tri člana Predsjedništva BiH trebao predstavljati svaki od konstitutivnih naroda, možemo se složiti i da takav izbor nije pošten. Ali, nije li i sam taj koncept nepravedan, baš kao i mogućnost da Bošnjaci Hrvatima biraju političkog predstavnika? Pa nisu li godine prošle otkako je Europski sud za ljudska prava zatražio promjenu izbornoga zakonodavstva, nakon što je pozitivno presudio u tužbi Sejdić-Finci? Jesu, prošle su – ali nismo čuli da su se Čović i bratija polomili da provedu presudu ESLJP-a. Štoviše, učinili su što su mogli da sve ostane isto.

Istrazivacki-strucni-i-znanstveni-doprinos-Nagraden-Boris-Pavelic.jpg - Boris Pavelić: Zar svi protivnici tuđmanovskoga razaranja Bosne, nisu Hrvati?

Postoji, međutim, nešto važnije: ne bi li se Hrvati – ne bismo li se dakle mi – umjesto što zapjenjeno, nepromišljeno i kolektivno jadikujemo nad nepravdom – tek jednom, i to manjom, u moru bosanskih nepravdi – trebali upitati: pa kakvo je to hrvatstvo koje naši najbliži susjedi, naši prvi komšije, ljudi koje Dragan Čović naziva »prijateljima Bošnjacima«, odbijaju prihvatiti?
Kakvo je to »europsko« hrvatstvo o kojem gudi Čović, kad »prijateljima Bošnjacima« ne pada na pamet glasati za Čovića? Kakvi su to zahtjevi, kakve su to ponude, kada Bošnjaci uporno glasaju za onoga koji utjelovljuje suštu suprotnost Čoviću, čineći to čak i po cijenu daljnjeg urušavanja njihove vlastite zemlje? Ne bi li se HDZ BiH, pa i cijela Hrvatska, trebali zapitati: kakvu mi to politiku zagovaramo, s kakvom se političkom tradicijom poistovjećujemo, kad s toliko jednodušne nepromišljenosti sipamo drvlje i kamenje na izbor Željka Komšića?
E, takva se pitanja u Hrvatskoj ne postavljaju. Jer, kad bi bilo poštenja da se na njih odgovori, valjalo bi priznati: tko danas zagovara Čovića, preuzima i političku i moralnu odgovornost za ratnu politiku HDZ-a BiH, jer Čović i cijeli Hrvatski narodni sabor Herceg-Bosnu kuju u nebesa. Ratna politika HDZ-a BiH, pak, bila je ratna politika Franje Tuđmana.

Ona je podrazumijevala, i bez imalo krzmanja provela: razaranje gradova, domova, džamija, pravoslavnih crkava i povijesnih spomenika; ubijanje civila i ratnih zarobljenika; otvaranje koncentracijskih logora; mučenja; pljačku; dugotrajno namjerno nasilje i zlostavljanje; protjerivanje i etničko čišćenje; dugogodišnje poslijeratno njegovanje ratnih osvajanja; skrivanje ratnih zločinaca; opstrukciju suradnje s Haškim sudom… I tako dalje, i tako dalje.

A to su samo najgore posljedice te politike, koja se do danas – bez ijedne geste uvjerljive i iskrene samorefleksije – natrackala jeftinom šminkom »europeizacije«, pa na čelu sadašnjeg, »europskog« HDZ-a BiH, imate čovjeka koji glagolja o »prijateljima Bošnjacima«, a 1993, u firmi koju je vodio, koristio je robovski rad bošnjačkih ratnih zarobljenika.

Eto, u tome je tajna izbora Željka Komšića: Bošnjaci odbijaju birati onoga kome se ne može vjerovati; i, još važnije, onome koji i ne želi da mu Bošnjaci vjeruju. Jer, savršeno je Čović uvježbao ulogu svih balkanskih nacionalista, koji najviše kažu kad ne izreknu ono što im je najvažnije. Kada Čović u poslijeizbornoj noći 2014. Mostar nazove »stolnim hrvatskim gradom«, a potom četiri godine glagolja o »prijateljima Bošnjacima« i Hrvatima kao jamcima Europe, on vrlo dobro zna da su i Hrvati i Bošnjaci shvatili poruku: prvi, da se baš ništa promijenilo nije osim verbalnog repertoara za Bruxelles; i drugi, da se baš ništa promijeniti i neće, osim verbalnog repertoara za Bruxelles. I zato, sramotno je da cijela politička i medijska scena u Hrvatskoj, izuzimajući tek ekskomuniciranog Stjepana Mesića, s toliko nepromišljene strasti sudjeluju u ovome nemoralnom jadikovanju HDZ-a BiH, koji, poput razmažena djeteta, zahtijeva da se odmah i sada uvaže svi njegovi zahtjevi, a rezolutno odbija razgovarati o uzrocima nesporazuma.

Danas je u Hrvatskoj, žalibože, na djelu udruženi nacionalni pothvat gradnje nacije na temeljima na kojima ona nigdje, a u Bosni i Hercegovini baš nikako, ne može biti izgrađena. Pa, zaboga, zar zaista imate obraza tvrditi da Nediljko Galić iz Ljubuškoga, koji je sa suprugom Šteficom 1993. iz logora HVO-a spašavao susjede Bošnjake, nije Hrvat?

Zar nas zaista želite uvjeriti da njegova Štefica, koja danas, sama poput utvare, vodi protunacionalistički mostarski portal tacno.net, nije Hrvatica? Zar se usuđujete reći da svi oni časni ljudi, protivnici tuđmanovskoga razaranja Bosne, nisu Hrvati? A to, što većina hrvatskih birača danas ne glasa za takve Hrvate, nego za one koji tuđmanizam svjesno prihvaćaju kao vlastito političko blago, e, to nije problem takvih ljudi, nego duboka, epohalna, i možda neizlječiva trauma ove nacije, ove zemlje, i svih nas, kojima ponestaje snage istinski se oduprijeti pogubnim posljedicama udruženoga nacionalnog pothvata.

 

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar