Piše: Muhamed Bikić

„Budi svoj... Svoj na svome... Preko dvije decenije u kontinuitetu... Isto remo, isto mjesto, ista riva, isti caffe Stella... 1996., 1997., 1998., 1999., 2000., 2001., 2002., 2003., 2004., 2005., 2006., 2007., 2008., 2009., 2010., 2011., 2012., 2013., 2014., 2015., 2016., 2017"...

Status koji sam ponovo postavio na svom FB profilu i ovog ljeta.

Istina, i u bivšoj nam državi sam tradicionalno ljetovao na Makarskoj revijeri: Zaostrog, Uvala borova, Brist, Živogošće - Blato... A nakon raspada Juge, odnosno prve godine nakon rata, izađoh iz autobusu u Gradac i tu sam i dan danas na porodičnom ljetovanju.

U međuvremenu, sam kao novinar proputovao skoro cijeli svijet, osjetio mnoga mora (Sredozemno, Egejsko, Crveno...), okeane (Atlantski), zaljeve (Perzijski), gejzire (Island), ali nigdje nema našeg Jadrana, baš našeg.

Istina, mi kao Bosanci i Hercegovci ga imamo geografski bogdu, samo oko Neuma, ali ja ga opet doživljavam kao svog mnogo više, skoro cijelog, jer je, upravo, on bio i ostao dio naše mladosti, lijepih uspomena na naše roditelje, ta lijepa vremena našeg sretnog djetinjstva...

Sjećam se dobro ljeta ratne 1992. godine na Trgu heroja. Čuvam stražu u jednom od prolaza između zgrada i mislim, dragi Bože, da hoće prestati pucanje, rat, pa da opet idemo na more u Zaostrog...

Džaba sve, more je bilo dio nas, dio našeg života, radosti, pa učili smo u školama što bolje, kako bi nas roditelji vodili na more. A teško je bilo onome koji je morao na popravni, jer bi on bi tog ljeta mogao more vidjeti samo na slikama.

U tom sretnom vremenu, mnogi su sebi mogli priuštiti makar sedmicu, radilo se, bile redovne plaće, regresi... Mnoge firme su imale svoja odmarališta... Danas je sve drukčije, mnogo teže, ali opet se ide na mora, i to širom svijeta...

 Turska, Grčka, Italija, Španija... Imao sam priliku sve te zemlje pohoditi i mora osjetiti, ali opet, ponavljam, nigdje našeg Jadrana.

 Tu sam nekako, svom na svom. Svaki kamen na koji stanem mi drag, svaka kapljica na meni mi draga, zaronim otvorenih očiju i sjetim se rahmetli oca Asima koji je sa mamom Eminom bio na "medenom mjesecu" u Dubrovniku 1972. godine, kao i ja sa suprugom Jasminom u Gradcu 1999. godine.

Dakle, Jadran je suđen Bikićima, čiji nasljednik, Hamza, prohoda, te propliva samo sa četiri i pol godine, u našem lijepom Gradcu. A Gradac nakon Sarajeva je naš drugi dom, kod naših dragih prijatelja, obitelji Biočića, teta Ive i barbe Andrije.

Pokojnog nam barbe, čuvenog nastavnika matematike na Makarskoj revijeri više nema, počivao u miru, kao i pokojni svećenik Fra Ante, sa kojima sam za vrijeme njihovih života dosta  vremena provodio i koji su bili oduševljeni mojim pričama sa putovanja, posebno putopisu iz Jerusalema i Betlehema, gdje sam obišao sva sveta mjesta.

 Barba Andrija je puno volio i sport, jednako hrvatski i bosanskohercegovački i pred samu smrt sam mu poklonio moju posljednju knjigu sportskivremeplov.ba.

Postali smo i ostali jedna porodica, obitelj, kao i sami gostoljubivi Gračani. Zato i danas kažem, čast svim morima, okeanima, zaljevima...

Ali moj je izbor bio i ostao Gradac, Jadran!

(Autor bosanskohercegovački sportski novinar. Autor je više knjiga, a bio je i voditelj nekoliko sportskih emisija. Magistar je sportskih nauka, a inače je diplomirao na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu)

Napomena: Stavovi izneseni u tekstu odražavaju mišljenje autora teksta, a ne nužno i stavove Bh. informaitvnog servisa INS.