Srbija na Kozijoj ćupriji - šta sad?!

Autor: Bh. informativni servis INS

Srbija na Kozijoj ćupriji! Otprilike tamo gdje su tokom agresije, sve u automobilu s mrtvačkom glavom, dolazili Vojislav Šešelj, Aleksandar Vučić i Tomislav Nikolić...

Objavila je to ovih dana Prva Srpska televizija koja je ovdašnjoj publici simatična, između ostalog, jer prenosi razne Grand prade, šou Ivana Ivanovića, koji voli pričati o silovanim djevojčicama u BiH i utjecaju „Plavih šlemova“...

“Da li je rešenje – razgraničenje?”, zapitao se voditelj Prve TV u Dnevniku.

„U bitkama i pred bitkama“

Noć-dvije iza toga, na Kurban-bajram, da ne bi bilo dileme u njihove konačne namjere, Prva srpska televizija je, podgrijavajući animozitet prema ovdašnjim muslimanima, objavila i kako tinja ideja o „zelenoj transferzali“ od Bihaća do Bosfora, te da je čak i „Zetra“ dobila ime po njoj!?

Dok si rekao Vučić, srbijanska televizija je, po uzoru na onu Mitićevsku, „odlomila“ skoro polovicu BiH i, eto, pripojila je Beogradu.

Pokazala je time jasno šta je strateški cilj srpske politike na Balkanu.

I šta sad?

Dvadeset i tri godine nakon genocida u Srebrenici i skoro tri decenije od Gazimestana, iz Beograda nam opet poručuje da smo „ponovo u bitkama i pred bitkama“, te da „one nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene“.

Treba biti posve jasan. Srpska nacionalna politika odigrava svoj završni čin na Balkanu i učinit će sve, koristeći vakum u geostrateškom prostoru i stanovite promjene na „velikoj šahovskoj ploči“ (kako ih oni vide), da svoje historijske promašaje u 20. stoljeću naplate preko leđa naše zemlje. Završavajući kosovsku priču, namjera im je, još jednom, otvoriti „bosansko pitanje“, kao onomad „jugoslovensko“.

Možemo to nazvati pokušajem ispunjenja ciljeva Memoranduma 2, kako to ovih dana čini lucidni profesor Slavo Kukić, ali i ne moramo.

Jasno je da Vučić, kao nacionalistički veteran i Miloševićev ministar, i Dodik kao (po)četnik, na svaki žele ispuniti san „oca nacije“ Dobrice Ćosića o Republici Srpskoj koja se ima pokazati kao „najveća srpska pobeda u posljendjem veku“.

U tom kontekstu treba promatrati i veliku prašinu koju ovih dana diže Milorad Dodik, počevši od nazivanja ezana arlaukanjem do navodno spontane pucnjave na Ferhadiju...

Samo naivni mogu vjerati da ova ujdurma ona nije naručena upravo s Andrićevog venca i za račun upravo tamošnjih interesa.

„Zemljica Bosna“

Osjećajući da im se može, i srpski i hrvatski nacionalizam (hrvatski, je li, čeka rasplet situacije) žele svesti BiH na „povijesnu zemljicu Bosnu“, kako je to Franjo Tuđman komentirao sa svojim saradnicima još davne 1991. godine, naglašavajući uvijek iznova da će „muslimani to morati prihvatiti“.

U svemu tome, htio ili ne, značajno im pomaže bošnjački ili probosanski politički faktor. Mnoge davno izgubljene političke utakmice stigle su na naplatu.

Dok jedni tvrde da je ovo samo Dodikova predizborna igra i nacionalističko podgrijavanje strasti, da je sve to dogovorena politička igra (što donekle i ne treba odbaciti), drugi, pak, shvataju „gdje smo danas mi“, ali ne mogu dobaciti dalje od pljuckanja sa Dodikom i njegovim satrapima, i to iz ugodnosti Sarajeva.

prva tv(1).jpg - Srbija na Kozijoj ćupriji - šta sad?!

Tako, dok uživaju u tome kako su Dodiku „vratili loptu“, polako gubimo iz vida cijelu sliku. Umjesto subjekta, BiH i probosanska politika de fracto postaju objekt međunarodne politike, i to nije dobra vijest.

Lutajući između „prijatelja sa Istoka“, koji su se zabavili svojim problemima, i često uzdržanog Zapada, BiH i Bošnjaci se izlažu još jednoj pogibelji, te da ono što je započelo prije više od tri decenije bude realizirano „za zelenim stolom“.

Dok se mi oduševljavamo ocjenama Ivice Dačića kako Srbija neće biti dio koalicije protiv Turske, bosanski brodovi prolaze...

Bošnjačka i probosanska politika u najširem smislu, ukoliko žele da budu proaktivan igrač na međunarodnoj sceni, moraju konačno da se odmaknu od logike o pravu „moralnog pobjednika“. Odustati od iluzije da će Bosanscima i Hercegovcima iko išta dati, da međunarodna zajednica mora da pomogne ovoj zemlji...Dodik jako dobro zna da to nije tako i zato će do kraja igrati njegovim omiljenim stilom „traži vola da dobiješ pola“.

Konačno je vrijeme za restart probosnakse politike koja će se, uz crvene alarme, vratiti na međunarodnu scenu i adrese koje se istinski mogu zauzeti da interese ove države. Za naš nacionalni program, koji je bio i ostao država BiH.

O, vi, iskrene patriote...

Potrebno je u Washingtonu, berlinu, Briselu... do kraja demaskriati Vučića, Dačića i slične kao remetilački faktor na Balkanu, te pokazati Dodiku gdje mu je mjesto, tjerajući srbijansku politiku da laktaškog vožda trajno odbaci kao političara prošlosti. Sve u ime mira u regiji.

Politika se danas vodi u ovalnim uredima, a ne po sijelima i džamijskim sohbetima. Naša sudbina će se, sve je izvjesnije, pisati u Washingtonu, Berlinu, Parizu, Londonu, za stolom velikih, kao u Berlinu prije tačno 150 godina, ali nas tamo ima sve manje.

Donekle je paradoskalno da je najagilniji zastupnik bh. interesa u posljednje vrijeme sam reisu-l-ulema dr. Husein ef. Kavazović, koji upravo od Wasingtona i New Yorka, preko Brisela i Berlina, ali i u Ankari, Rijadu, Dohi i Teheranu, principijelno traži istinske partnere za „našu stvar“.

Možda bi se dobrim primjerom mogao pokazati potez državnog premijera Denisa Zvizdića koji se, uz sve počasti, susreo nedavno sa njemačkom kancelarkom  Angelom Merekl. No, takva praksa i vanjska politika moraju biti pravilo, ali ne incident.

Jer, bosanske vođe ne smiju dozvoliti da ijedan naš pjesnik zavapi, kao onomad palestinski velikan Ibrahim Tukan, u osvit katastrofe (Nakba) njegovog naroda:

„O, vi, iskrene patriote

 Vi koji nosite težak teret uzroka

 Preostao nam je samo djelić ove zemlje

 Zato vas molim da odstupite

Prije nego i on odleprša...„

 

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar