Ašik Baba Seid Efendija Strik

Ašik Baba Seid Efendija Strik

Piše: Adnan M. Bevrnja

Tek da se ne zaboravi... Nek’ ostane zapisano kalemom Ljubavi i Čežnje, Sevdaha i Derta... Svjedočim...

Skitajući tako po mahalama i sokacima mojih sjećanja, nabasah po ko zna koji put, u Kozaračku ulicu, današnji Očaktanov sokak. Tu je, do prije desetak godina, bio jedan mali ohrndani kućerak. Baš mali. Oronuo i trošan, pokriven zahrđalim limom i olovom. Naheren i okrenut negdje kao i njegov sahibija, vlasnik. Negdje daleko. Daleko u vječnost, prenosi "Oslobođenje".

Da, tu je bila svojevrsna stanica, odmorište za one “koji putuju” – duhovne putnike za Vječnost, “salike i sejahine”. Tu je bio “hlad Onosvjetski” za umorne i napaćene ljude, za “strance i prolaznike” i bilo koje putnike namjernike. To je bilo mjesto gdje su se “duše zaljubljene u Boga” hranile i pojile iladžom i šerbetom Istine.

Zagovornik ljubavi

Od sokaka, taj, za neke, čisti i sveti prostor, dijelio je niski kameni zid okrečen u bijelo. A taj blještavo bijeli bedem kao da je pričao, poput bijelog mrtvačkog nišana, o prolaznosti Dunjaluka i Ovosvjetskih krasota, i skoroj smrti koja Život znači. Ulazilo se na mala drvena kanata, kako i priliči, pognute glave i savijenog tijela, što iz pobožnosti i poniznosti – iz adaba, što zbog same visine kapije. A unutra, iza tog tankog bedema, nalazila se isto tako mala avlija, kaldrmisana bijelim sedefli kamenom. Na jednoj strani je bila ozidana ćenifa i česma sa kamenim koritom i drvenim abdestnim nanulama ispred, i okačenom šarenom mahramom na klinu. A na drugoj strani se, perzijska loza, penjala i vijugala uz duvar, poput kakve mlađahne perzijske hanume koja stremi gore što dalje u visine, želeći tako pokazati svoju raskošnu ljepotu i nudeći svoj srebrnasto zeleni japrak za ramazansku sarmu uz iftar i sehur, i modro grožđe uz kahvu, cigar duhana i šerbe za zahladu poslije. Odmah tu, pored loze, rasla je ruža đulbešećerka, čija ljepota i miris, kako to tradicija i prenosi, išareti i podsjeća na najljepše i najbolje Božije stvorenje – Resuli Ekrema – Muhammeda, Allah ga blagoslovio i selamom darovao, i njega i njegovu mubarek Porodicu. Uz tu mirisnu ružu bio je stasiti šimšir, a i taze čuvarkuća u nekoj šupljoj i vremešnoj šerpi, ta dva nezaobilazna ‘čuvara’ skoro svih sarajevskih avlija i ružičnjaka. U ćošku avlije bio je mali hambar sačinjen od drvenih parmaka u kojem su bila uredno složena nacijepana drva.

Tu je bilo spolja sve malo, sićušno, što bliže zemlji i poniznosti, kao u nekoj drevnoj bajci ili istočnjačkoj hikjaji. Takvo je bilo i ovo malo i skromno derviško zdanje. Oronulo i haraba, što bi rekli stariji. Današnji čistunci kazali bi da tu stanuje nered i ništavilo, ali dragi i poštovani čitaoče, glavni i jedini junak ove moje priče, kao da ga sada gledam i čujem, kazao bi da se u tom neredu zapravo krije savršeni red, sklad i ljepota, kakvog nema čak do Stambola i dalekog Širaza.

Kućica je bila baš mala i takvih se više teško gdje može naći. Preko avlijskih skalina ulazilo se u mali i jednostavni hajat, iz kojega su jedna vrata vodila u halvat gdje su se primali musafiri i gdje bi se ponekad “okreni” zikir ili prouči Mevlud. Mali drveni basamci su vodili gore u potkrovlje gdje se nalazio minijaturni čardak sa sećijom za djecu i sićušni prozor sa demirima. A jedna vrata iz hajata su vodila u mutvak, koji sam ja sa svojim ahbabima nekada nazivao kaburom, toliko je to bio mali prostor da se odrastao insan jedva mogao mimoići s nekim drugim u njemu. Osim tiš šporeta, malog kredenca, hastala i štokrle, ispod pendžera sa zarčićima koji je gledao u avliju, bio je minder. A na minderu, u ćošku, zaogrnut crnom ili zelenom hajdarijom i sa ćulahom ili sikom na glavi, zavaljen u jastuke sa okeranom jajgijom, sjedio je on - Baba. Mutekija u svojoj tekiji. Da, bila je to tekija. Na oku, a ipak skrivena i tajna.

“Hajde, bujrum, ulazi...“, obavezno bi kaži kada bi ko uđi i baci bi musafiru Drinu bez filtera. “Huuuuuu“ po derviški bi pozdravi i onda nazovi selam. “Otur, sjedni ako imaš gdje! Ehlen ve sehlen!“ Bio je to, sada već rahmetlija, Baba Seid. Seid efendija Strik, sin hadži Mustafe, oglavačkog derviša. Hadžija. Derviš. Zvanično Nakšibendija, ali i samozatajni Bektašija. Dugogodišnji vekil Nakšibendijske tekije na Nadmlinima, u kojoj je sticajem okolnosti i rođen 1933.g., i Nakšibendijske tekije u Potoku. Potomak je jedne od najstarijih sarajevskih porodica, koja vuče porijeklo sa prostora današnje Njemačke. Znali smo se. Decenijama čak. Ahbabili i drugovali. Zajedno putovali Božijim stazama i vrletima. Ovaj Dunjalučki dio Života, po nekom nepisanom derviškom usudu, nije ga nimalo mazio. Nije se nikada ženio. Živio je sam u tom svom ‘kaburu’, onako bećarski i još više boemski. Školovao se u Sarajevu gdje je i završio Prirodno-matematički fakultet. Radni vijek je proveo radeći kao nastavnik hemije i biologije. Generacije i generacije Sarajlija ga pamte kao dobrog i blagog čovjeka, odličnog pedagoga i prosvjetnog djelatnika.

Dragi moj i plemeniti čitaoče, znaj da mi je jako teško pisati o Baba Seidu, jer je on bio istinski musafir na Ovom svijetu, a musafir je, shvati to, Allahov dar. Puno je toga što bi se neizostavno trebalo kazati o njemu, da bi se bar mrven osvijetlio njegov lik, ali prostor i mjesto to ipak ne dozvoljavaju. Slobodno se može reći da je obilježio vakat u kojem je živio. Bio je veliki ašik, zagovornik i propagator ljubavi prema Porodici Allahovog Poslanika, Allah ih sve blagoslovio i selamom darovao. Ostaće prije svega upamćen u povijesti Šehera ali i Bosne kao veliki sufijski hizmećar i pregalac, posebno kada je riječ o starinskim derviškim ilahijama i kasidama, i bio je, po mnogima, njihov najbolji izvođač i interpretator. Nekada, kad bi bio u dertu i posebnom raspoloženju znao je “potegnuti” neku narodnu ili starogradsku pjesmu iz “naftalina”, koju je samo on znao i pamtio iz ko zna kakvog dalekog vakta i zemana. Nerijetko se oglašavao pisanim radovima u tekijskoj i vjerskoj publicistici ali i u novovremenim mas-medijima. Autor je i nekoliko kozerija, sarkastičnih poema, s kojim se borio protiv tadašnjih društvenih nepravdi. Bio je prenosilac stare sarajevske tradicije, radio je na njenom očuvanju i bio svojevrstan hroničar sarajevskog i bosanskog vjerskog života. Neka njegova djela su prevedena na neke stranske jezike i korištena su u naučnoistraživačkim studijama.

Na Babinom minderu

Po svojoj tjelesnoj konstituciji i građi Baba je bio nizak, sićušan čovjek. Jedva da se primjećivao među drugima. Nije se volio plaho isticati i nametati. Uvijek negdje po ćoškovima i sa strane. Stidan je bio poput kakvog curetka. Sve ono njegovo spoljašnje je bilo malo. Ali njegov duh, uvijek mlad i svjež, poput netaknute jutarnje rose, krasio je ovu ljudsku gromadu od čovjeka. Bio je rado viđen musafir u svakom društvu.

Plijenio je svojim osebujnim šarmom i nutrinom, nekim posebnim, samo njemu svojstvenim sarkazmom, pa i muhanatošću i terslukom svojstvenim valjda svakom starom Sarajliji. Bio je rijetko obrazovan insan, prepun životnog iskustva. I stari i mladi mogli su s njim eglenisati o bilo kojoj temi i o bilo čemu. Na njegovom minderu raspredale su se raznorazne priče dostojne divana kakvog sultana, vodile rasprave i bile žestoke bitke i ratovi mišljenja. Minder je bio svjedok svega i svačega. Na njemu su se promovisali i smjenjivali kraljevi, uspostavljala carstva, imenovali bjelosvjetski vladari, vojevale vojne, tabirila nekakva politika, čaršijske dogodovštine, tu se ‘cijepala dlaka na četrest dijelova’ i razotkrivala Nebeska učenja, ponekad Bogme i ašikovalo, a pokatkad pomalo i mahalalo.

Nema više Seida, nema više Babe, nema više staroga Efendije. Nema više stare kuće, stare tekije, nema onog starog mindera, maštrafice derviškog čaja, pokojeg sahana sa lokumima, halvom i samunom. Nema više nekadašnje ljepote, šale i muhabeta kakvog samo derviši znaju voditi. Još jedna džennetska šarena i mirisna bašča je zamrla i iščezla u ovoj sarajevskoj pustinji dunjaluka i premjestila se gore negdje daleko.

Daleko, poviš sedam Nebesa. Gore gdje, Bogu bliske, mile i mirisne duše plešu i pjevaju ode radosti i zadovoljstva. Gore je naš Seid efendija ali i u ponekom srcu i sjećanjima onih koji su imali čast i sreću da ga upoznaju. Prijatelju, uz dužnu zahvalnost Bogu, sjeti se i ti Babe Seida i prouči njegovoj časnoj duši jednu Fatihu, onako od srca.

Na Bolji svijet je preselio s proljeća 2010. g. i ukopan je u haremu Nakšibendijske tekije u Šeher Sarajevu. Gospodaru moj, prenesi moje najljepše pozdrave i selame Tvome i našem Seid efendiji, a i svih drugih njegovih poštovalaca, smiluj se njegovoj duši i molimo Te da ga nagradiš i počastiš iz Svoje neizmjerne hazne Časti i svakojakih Blagodati!

 

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar