U Turskoj se danas održavaju prijevremeni predsjednički i parlamentarni izbori a više od 56 miliona birača ima pravo glasa.

Turski državljani koji žive u inostranstvu počeli su glasati prije nekoliko dana u turskim diplomatskim predstavništvima, što je označilo prve početke izbora u Turskoj.

Predstojeći izbori razlikuju se od svih ranijih na kojima je Stranka pravde i razvoja (AKP) učestvovala još od 2002. godine, i nadilaze ih po svom značaju i osjetljivosti u pogledu konteksta i refleksija, ali i po pitanju učesnika i očekivanja u jednakoj mjeri, prenosi Al Jazeera. 

Održavanje predsjedničkih i parlamentarnih izbora u isto vrijeme povećava značaj njihovih rezultata i smanjuje prostor za preispitivanja i korekcije. Također, na snagu bi trebao stupiti i predsjednički sistem koji će donijeti promjene i utjecati na Tursku, njen politički sistem i vanjsku i unutrašnju politiku.

Turska opozicija nudi drugačiju viziju od aktuelnog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i vlade u vezi sa različitim pitanjima, počevši od sistema vlasti kojeg žele vratiti na parlamentarni, zatim od obrazovanja i zdravstva, pa do vanjske politike za koju žele da bude tradicionalnija i konzervativnija i da se manje uključuje u krize. 

Također, ovo su prvi izbori na kojima se izborne alijanse formiraju legalno i kroz izborni zakon. Ovo je važna varijabla koja ostavlja traga na politički život u Turskoj u doglednoj budućnosti, posebno u smislu rasporeda snaga u narednom parlamentu i odnosa između različitih stranaka unutar i između saveza.   

Sve to povećava broj očekivanih scenarija vezano za predsjedničke izbore i model narednog parlamenta, kao i odnosa između zakonodavne i izvršne vlasti u svjetlu predsjedničkog sistema koji jača ovu drugu, ali ne isključuje i centralnu ulogu prve.  

Na parlamentarnim izborima učestvuje osam stranaka koje potpadaju pod dva velika saveza. Jedan je ''Narodna alijansa'' (ili Republikanska alijansa) koju čini vladajuća stranka AK Partija i Stranka nacionalnog pokreta (MHP), a neslužbeno ih podržava i Stranka velikog jedinstva (BBP) koja će predstaviti svoje kandidate na prvoj listi.  

Drugi je ''Savez nacije'' kojeg čine Republikanska narodna stranka (CHP), glavna turska opoziciona stranka, Dobra partija i Partija sreće, a neslužbeno ih podržava i Demokratska partija koja će predstaviti svoje kandidate na prvoj i drugoj izbornoj listi.   

Izvan ove dvije velike alijanse ostaju tri stranke, turska prokurdska Narodna demokratska stranka (HDP) i Domovinska partija YURT-P i Stranka Huda-Par. 

Na predsjedničkim izborima je šest kandidata - predsjednik Erdogan ispred AK Partije i Narodne alijanse sa najvećim šansama za pobjedu, zatim Muharrem Ince, kandidat CHP-a, Meral Aksener, kandidatkinja Dobre stranke, te Selahattin Demirtas, kandidat HDP-a.

Veliki broj predsjedničkih kandidata govori o strategiji opozicionih stranaka u sastavu ''Saveza nacije'' koji je formiran nakon njihovog neuspjeha da predstave jakog kandidata izabranoga konsenzusom koji bi se mogao suprostaviti Erdoganu.    

Izborna kampanja Erdogana i njegove stranke zasniva se na logici akumulacije dostignuća i nužnosti njihovog kontinuiteta, te na ulozi lidera koji može voditi državu u ovoj teškoj fazi. Kampanja koju vodi opozicija, a naročito CHP i njihov kandidat, zasniva se na iznošenju brojnih problema i kriza sa kojima se država suočava. Opozicija krivi aktuelne vlasti za takvu situaciju i zbog toga se fokusira na nužnost promjena u državi.