Olga, Petar, Marko, Goran, Svetlana... U roku od nekoliko sati, improvizovani „zid plača“ postavljen 17. oktobra 2017. godine u centru Banje Luke, u bh. entitetu RS, bio je prekriven stotinama imena, i pretvoren u privremeni spomenik zajednici koja nestaje.
Organizacija „ReStart Srpska“ pozvala je Banjalučane i Banjalučanke da na njemu ispišu imena svojih bližnjih „koji su otišli u inostranstvo u potrazi za boljim životom“, kako objašnjava njen predsjednik Stefan Blagić, piše francuski „Le Monde Diplomatique“, prenosi beogradski „Nedjeljnik“.
Ovaj mladić od 27 godina ne prestaje sa nabrajanjem svojih prijatelja koji su se odlučili na odlazak.
„Čak i najkvalifikovaniji su spremni da prihvate bilo kakav posao. Radije bi radili za 1.000 eura mjesečno u samoposluzi na Zapadu, nego ovde za 400 eura.“
Najčešće destinacije: Njemačka, Austrija, ali i Slovenija.
Ovaj egzodus pogađa čitavu Bosnu i Hercegovinu. Dvadesetpetogodišnji Paša Baraković stanuje u Tuzli u Federaciji Bosne i Hercegovine, drugom (hrvatsko-bošnjačkom) entitetu ove zemlje.
Ovaj veliki zamrli radnički grad oduvijek je bio uporište antinacionalističke ljevice. U njemu su Bošnjaci (muslimani), Hrvati i Srbi živjeli zajedno, čak i tokom najcrnjih godina rata (1992–1995).
Kao poratno dijete, Baraković je odrastao u državi opustošenoj beskrajnom tranzicijom koja je dovela do sistematske pljačke javnih resursa putem privatizacije, kao i do monopolizacije vlasti od strane nacionalističkih formacija svake etničke grupe, pod maskom demokratije.
To su Stranka demokratske akcije (SDA, bošnjačka), Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD, srpski) i Hrvatska demokratska zajednica (HDZ, hrvatski).
Baraković je već u više navrata odlazio u Francusku, u Bezanson, da „na crno“ radi kao građevinac. U svojoj zemlji povremeno je radio na benzinskoj pumpi za 300 eura mjesečno.
„Sami smo pokrivali svoj benzin za dolazak na posao. Uz ručak i cigare, više potrošiš nego što zaradiš.“
Na kraju je odlučio da se upiše na privatnu medicinsku školu kako bi dobio ugovor o radu u Njemačkoj, jer tamošnji starački domovi upošljavaju ogroman broj ljudi s Balkana.
„Školarina je bila 2.600 KM [oko 1.300 evra], a išao sam i na kurs njemačkog koji me je stajao 465 maraka, plus 265 za polaganje ispita za B2 nivo znanja jezika.“
Sada čeka da mu se odobre viza i dozvola za rad koju mu je obećala jedna klinika u Diseldorfu.
Obećana mu je i mjesečna plata od 1.900 eura prvih šest mjeseci, nakon čega bi dobio povišicu na 2.500 eura, što bi mu omogućilo da izdržava svoju ženu i kćerku staru tek par meseci.
Bosna i Hercegovina?
Baraković će se u nju vraćati dokle god su mu roditelji zaposleni – majka mu radi u prosvjeti, a otac u policiji. Međutim, kada dođe vrijeme da se penzionišu, nada se da će i njih uspjeti da dovede u Njemačku...
Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!