Iz štampe je izašlo printano izdanje analize „Ideologija tekfira i nasilnog ekstremizma“ koju je izradilo Vijeće muftija Islamske zajednice u BiH. Predviđeno je da svi imami, vjeroučitelji i profesori Islamske zajednice dobiju besplatan primjerak knjige.

Analiza koju je usvojilo Vijeće muftija na sjednici održanoj 21. marta ove godine, jedan je od napora koje Islamska zajednica u BiH ulaž̌e na suzbijanju utjecaja interpretacija vjere stranih tradicionalnom islamskom učenju, a koje su se kod nas pojavile u posljednje vrijeme.

S obzirom na značaj ove teme, a posebno zbog pokuašaja  da se isticanjem pojedinaca među Bošnjacima i njihovog radikalizma, čiji je temelj upravo tekfir-ideologija, cijeli narod etiketira i satanizira, te da to moguće bude poluga za otvaranje pitanja i o budućnosti BiH čak u smislu možebitnog nametanja mandata nad našom zemljom, i to u izvedbi susjendih država, INS prenosi dijelove knjige „Ideologija tekfira i nasilnog ekstremizma“:

Riječ tekfir glagolska je imenica od glagola keffere, koji između ostalog znači proglasiti/smatrati nekoga nevjernikom, tako da tekfir znači proglašavanje ili smatranje nekoga nevjernikom, odnosno krivovjernikom.

To pitanje je od izuzetnog značaja, zato što se za osobu koja napusti islam (murtedd), u klasičnim interpretacijama Šerijata koje ekstremisti smatraju obavezujućim, vežu određene sankcije uključujući, po većini, i smrtnu kaznu. Pored toga, takva osoba se u nekim segmentima Šerijata, naročito u bračnom i porodičnom pravu, tretira na poseban način, što podrazumijeva i mogući razvod braka.

Tekfir u islamskoj tradiciji

Među islamskim učenjacima postoji konsenzus da musliman prestaje biti muslimanom ako zaniječe bilo koji imanski ili islamski šart, ako zaniječe i najmanji dio kur’anskog teksta, ili ako ono što islam naređuje ne smatra obaveznim, odnosno ako ono što islam zabranjuje smatra dozvoljenim.

Takav načelan tekfir može se smatrati legitimnim ili šerijatski opravdanim.

Međutim, pripadnici nekih ekstremnih sekti u muslimanskoj historiji nisu se zadovoljili time, nego su smatralida i počinilac (velikih) grijeha također prestaje biti muslimanom. Tako su se tokom povijesti islama pojavljivale frakcije koje su s velikim razlikama prilazile pitanju tekfira.

VEZANI TEKST >>>Vijeće muftija izdalo knjigu „Ideologija tekfira“, bit će podijeljena svim imamima i vjeroučiteljima

Otuda su npr. haridžije smatrali da čovjek činjenjem samo jednog grijeha – ukoliko se ne pokaje – prestaje biti muslimanom i zaslužuje vječnu kaznu u Džehennemu. Oni su vjerovali da veliki grijeh (a prema nekima od njih i mali) i iman nikako ne mogu zajedno, tj. da onaj ko vjeruje ne može počiniti veliki grijeh, te da, ako ga učini, automatski prestaje biti vjernikom. S druge strane, bilo je i onih koji su smatrali da vjerovanju nikakvo djelo ne može naštetiti, tj. da onog ko vjeruje nikakav prijestup ne može izvesti iz okvira vjere.

Kao dokaze za tu tvrdnju haridžije su navodili nekoliko ajeta, poput sljedećih:

„A onoga ko se bude protiv Allaha i Poslanika Njegova dizao i preko granica Njegovih propisa prelazio – On će u vatru baciti, u kojoj će vječno ostati; njega čeka sramna patnja. (En-Nisa’, 14.)

„Oni koji budu zlo činili i grijesi njihovi ih budu sa svih strana stigli, oni će stanovnici Džehennema biti i u njemu će vječno ostati“. (El-Bekare, 81.)

Zatim se pozivaju i na neke od hadisa, poput sljedećeg:

“Svi pripadnici moga ummeta će ući u Džennet, osim onih koji odbiju”.

Na pitanje ko će to odbiti, Poslanik, a.s., odgovorio je: “Ko mi bude pokoran ući će u Džennet, a ko mi bude neposlušan, on je taj koji odbija”.3

Za razliku od njih, većina islamskih učenjaka smatra da musliman koji čini grijehe ne izlazi iz vjere, osim ako se ne radi o grijehu za koji ima dokaz u Kur’anu i sunnetu da izvodi iz vjere. Kao dokaz, između ostalog, navode hadis:

“Ko svjedoči da nema boga osim Allaha, okreće se prema našoj Kibli, klanja namaz kao i mi i jede meso životinja koje mi zakoljemo, on je musliman – on ima prava kao i drugi muslimani, a ima i obaveze kao i drugi muslimani.”4

U tom smislu, Buhari jednom poglavlju u svome Sahihu daje naslov:

“Grijesi spadaju u džahilijjetsko ponašanje, ali onaj ko ih čini ne proglašava se nevjernikom, osim ako počini širk”.5

O ovom pitanju čuveni bošnjački alim Ahmed Bejadi Zade (u. 1132/1720.) u svome djelu „Usulu’l-munife li’l-Imam Ebi Hanife“ navodi da je imam En-Nu‘man bin Sabita el-Fārisija, poznat kao Ebu Hanife (u. 150/772.), rekao u svojoj Risali:6

“Znaj da sam ja kazao: pripadnici Kible su vjernici (mu’mini) i niko od njih nije izašao iz vjere (iman) zbog toga što je izostavio neku od propisanih dužnosti (fard).”7

U El-Fikhu’l-ekberu Ebu Hanife je kazao:

“Ne tekfirimo nijednog muslimana zbog toga što je počinio grijeh, makar taj grijeh bio i veliki, ukoliko ga ne bude smatrao dozvoljenim, on i dalje ima iman, i mi ga oslovljavamo pravim vjernikom. On je, dakako, vjernik grješnik, ali nikako nije nevjernik.”8

Također je imam Ebu Hanife u Risali kazao:

“Ko se pokorava Bogu u vršenju svih propisanih dužnosti (fard) koje je On odredio, taj je, po našem sudu, od onih koji će ući u Džennet. Ko odbaci vjerovanje i rad po njegovim principima, on je nevjernik i bit će stanovnik Vatre. Ko bude u vjerovanju, a nešto propusti od strogih dužnosti (fard), on je vjernik grješnik. U Božijoj je volji: ako htjedne, kaznit će ga zbog počinjenog grijeha, a može mu i oprostiti, bude li htio. Ukoliko ga kazni zbog nekog propusta, onda je to kazna kao posljedica grijeha, a ako mu oprosti to je zbog brisanja grijeha.”9

Imam Ebu Dža‘fer Ahmed ibn Muhammed et-Tahavi (u.322/933.) kaže:

“Ne smatramo nevjernikom nikog ko se okreće prema Kibli (u namazu) zbog grijeha koje počini i takav odnos imamo prema njemu sve dotle dok taj grijeh ne bude smatrao dozvoljenim. Mi ne tvrdimo da grijeh ne može na nijeti štetu onome ko ga učini, a i dalje se bude osjećao vjernikom. Molimo Allaha da oprosti onim vjernicima koji rade dobra djela i da ih, po Svojoj milosti, uvede u Džennet. Međutim, ne garantiramo, niti tvrdimo da će oni biti džennetlije. Molimo od Allaha oprost muslimanima griješnicima, imamo strah zbog njih, ali ih ne obeshrabrujemo.”10

Dakle, Tahavi kaže da musliman i kada učini grijeh ne prestaje biti muslimanom, a nevjernikom postaje tek kada smatra da je taj grijeh dozvoljeno raditi. U drugoj rečenici on ističe da grijeh koji musliman počini šteti njegovom statusu kod Allaha, ali ga to ne izvodi iz vjere. A što se tiče džehennemske kazne, Tahavi kaže:

“Počinitelji velikih grijeha ummeta Muhammeda, a.s., neće ostati vječito u Džehennemu, ako umru vjerujući u Allaha Jednoga, pa i ako se ne pokaju prije smrti. Ako se sretnu s Allahom vjerujući u Njega, oni su u Njegovoj milosti i odredbi. Ako hoće da im oprosti oprostit će im, Svojom dobrotom, kao što Kur’an kazuje:

„Allah sigurno neće oprostiti da Njemu druge smatraju ravnim, a oprostit će manje grijehove od toga kome On hoće. (En-Nisa’, 48. i 116.) Ako hoće da ih kazni, kaznit će ih Vatrom, zatim će ih izbaviti iz nje, Svojom milošću i zagovorništvom zagovornika pokornih, a onda ih poslati u Džennet...”11

U pogledu citiranih ajeta iz sura El-Bekare i En-Nisa’, koje pripadnici nekih frakcija navode kao dokaz da počinilac grijeha prestaje biti muslimanom, priznati islamski učenjaci odgovaraju tumačenjem da se u tim ajetima govori o širku i nevjerovanju, a ne o grijesima manjim od toga.

Tako, naprimjer, tumačeći ajet: „Oni koji budu zlo činili i grijesi njihovi ih budu sa svih strana stigli, oni će stanovnici Džehennema biti i u njemu će vječno ostati“ (El-Bekare, 81.), čuveni komentator Kur’ana Ebu Dža‘fer Muhammed ibn Džerir et-Taberi (u. 310/923.) kaže: “Svjedočenjem pripadnika cijeloga ummeta vjerodostojno je utvrđeno da se te riječi Uzvišenog Allaha odnose na mušrike i nevjernike, pa je, shodno tome, obaveza reći da u tom ajetu Allah govori o mušricima i nevjernicima. A što se tiče počinilaca velikih grijeha, na osnovu kategoričnih predaja vjerujemo da se taj ajet ne odnosi na njih.”12

Tumačeći taj ajet, imam Šemsuddin Ebu Abdillah el-Kurtubi (u. 671/1273.) navodi predaje od istaknutih ashaba i tabiina u kojima oni nedvosmisleno govore da se u njemu govori o mušricima i nevjernicima.13

O ajetu: „A onoga ko se bude protiv Allaha i Poslanika Njegova dizao i preko granica Njegovih propisa prelazio – On će u vatru baciti, u kojoj će vječno ostati; njega čeka sramna patnja“ (En-Nisa’, 14.), islamski učenjaci daju slično tumačenje, s tim što neki, poput Et-Taberija, navode predaju od Abdullaha ibn Abbasa (u. 68/687.) da se ovdje govori o onima koji ne primjenjuju Allahove propise o nasljedstvu (o čemu se govori u prethodnim ajetima sure En-Nisa’), zato što sumnjaju u ispravnost takvog nasljeđivanja.14 Uz to, imam El-Kurtubi dodaje i sljedeće:

“Kada se riječju griješenje (’isjan) misli na nevjerovanje, onda se radi o stvarnom vječnom boravku u Džehennemu.  Međutim, ako se time misli na činjenje grijeha i neizvršavanje nekih Allahovih naredbi, onda se riječ vječnost metaforički koristi u značenju dugog perioda, kao što se ima običaj nekome kazati da mu Allah ovjekovječi njegovu vlast.”15

Što se pak tiče ajeta: „A oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio, oni su nevjernici“ (El-Ma’ide, 44.), njega tradicionalni islamski učenjaci tumače na nekoliko načina.16 Između ostalog kažu da postoji veliki kufr zbog kojeg čovjek izlazi iz vjere i mali kufr zbog kojeg čovjek postaje griješnikom, ali ostaje vjernik...

Nedopustivost tekfira

...Kao što je istaknuto u ranijim navodima, u tradicionalnom islamskom učenju smatra se nedopustivim optuživanje za nevjerstvo onoga koji se deklarira kao musliman. Svako ko vjeruje u temeljno načelo vjere (šehadet) “da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov poslanik”, to srcem posvjedoči i jezikom potvrdi, on je vjernik (mu’min).

Božiji Poslanik, a.s., kazao je: “Onaj ko drugog vjernika proglasi nevjernikom, kao da ga je uništio”.31 Na osnovu ovih i sličnih tekstova, jasno je da nije dozvoljeno proglašavanje nevjernikom bilo kojeg sljedbenika Kible zbog grijeha kojeg počini, sve dok ne bude negirao neki od temeljnih postulata vjere.

Ponovo ćemo se pozvati na hanbelijskog učenjaka Ibn Tejmijju, kojeg neke ovovremene ekstremističke grupacije smatraju vrhovnim autoritetom i u čijim stavovima nalaze oslonac za svoje interpretacije. Ovaj poznati učenjak je napravio jasnu razliku po pitanju tekfira između djela koje može odvesti u nevjerovanje i proglašavanja pojedinca nevjernikom zbog činjenja istog tog djela.

Potpuno je neispravno i pogrešno donositi sud o namjerama (nijetu) i proglasiti pojedinca da je izašao iz okvira vjere time što je počinio neko strogo zabranjeno djelo, ukoliko njegovo činjenje ne prati vjerovanje, odnosno izjava da je takvo djelo dozvoljeno. Ibn Tejmijje je, prema svjedočenju njegovog učenika Šemsuddina ez-Zehebija (u. 748/1274.), pred kraj života, izjavio:

“Ja nikoga iz ummeta ne proglašavam nevjernikom.”

Govorio je:

“Rekao je Poslanik, a.s.: ‘Samo vjernik nastoji stalno biti pod abdestom, pa ko god vodi računa o obavljanju namaza i čuvanju abdesta – on je vjernik.’”32

Razlog za veliku opreznost i suzdržanost uleme prema pitanju tekfira nalazi se u oštrom upozorenju, upućenom od strane Poslanika, a.s., svima onima koji bi nekog ko za sebe kaže da je musliman anatemisali i proglasili nevjernikom. Osnovni princip koji se primjenjuje u ovom pitanju jeste da čovjek ne izlazi iz okvira vjere sve dok ne zaniječe ono što ga uvodi u nju.

Savremena zloupotreba tekfira

Današnji sljedbenici ideologije tekfira ne proglašavaju nevjernicima muslimane samo zbog velikog grijeha koji čine, kao što je to bilo svojstveno haridžijama, već i zbog specifičnih postupaka koje su označili mukeffiratima, odnosno djelima koja izvode iz vjere, podrazumijevajući tu, prije svega, podršku demokratskim političkim sistemima koji po njihovom sudu ne počivaju na Šerijatu.

Zagovornici ove ideologije imaju svoje sljedbenike i među Bošnjacima u Bosni i dijaspori, koji su se izolirali u malobrojne grupe.

 Okosnicu njihove propagande čini kritika demokratskog uređenja države, koje ne samo da ne smatraju islamskim, nego sve one koji na bilo koji način, aktivno ili pasivno, podržavaju demokratske procese, smatraju nevjernicima.

Militantnim ideolozima samozvane “islamske države”, koji opravdavaju korištenje nasilja nad muslimanima i svima drugima koji ne prihvataju njihovu vlast i tumačenje vjere, tekfir je glavni instrument kojim opravdavaju svoje nasilje.

Naime, nakon što proglase muslimanske države i društva nevjerničkim, slijedi proglašavanje murtedima (odmetnicima od vjere) i neprijataljima svih onih koji se s takvim sistemom slažu. Tekfir se stoga u svim takvim zajednicama pokazao kao prvi korak ka ekstremizmu, sijanju smutnje i nasilju...

(Oprema teksta je redakcijska)

_Fusnote:

_{3 Hadis bilježi Buhari (br. 7280).}

_{4 Hadis bilježe Buhari (br. 391) i Nesa’i (br. 3416).}

_{5 Hadis bilježi Buhari u poglavlju “Knjiga o imanu”.}

_{6 Traktat napisan o irdžau Osmanu ibn Sulejmanu ibn Džurmuzu el-Bettiju (u. 143/760.).}

_{7 Ibid, str. 106.}

_{8 Ebu Hanife, El-Fikhu’l-ekber, El-Mektebetu el-azharijjetu li’t-turasi, Kairo, str. 69.}

_{9 Citati prema: Ahmed Bejadi Zade Bosnevi, Usulu’l-munife li’l-imam Ebi Hanife,}

_{Marmara Üniversitesi Ilahiyat Fakültesi Yayınları, Istanbul, 1996., str. 106. Također: Ebu Hanife, El-Fikhu’l-ekber, Hajderabad, 1321. god. po H.}

_{10 Imam Ebu Dža‘fer et-Tahavi, “Metnu el-‘Aqideti et-Tahavijje”, u: Džami‘u ’l-mutun, Džem‘‘ijjetu ihja’i ’t-turas el-islami, Kuvajt, 1997., str. 164. Prijevod Et-Tahavine poslanice na bosanski jezik u prijevodu dr. Ahmeda Smajlovića objavljen je u Islamskoj misli, 7: 85-86 (1986), str. 6-8.}

_{11 Zuhdija Adilović, Hasan Kafija Pruščak i njegovo djelo “Svjetlost istinske spoznaje o temeljima vjere”: komentar Tahavijeve poslanice iz akaida, Islamska pedagoška akademija, Zenica, 2004., str. 311.}

_{12 Ebu Dža‘fer Muhammed ibn Džerir et-Taberi, Džami‘u ’l-bejan ‘an te’vil ajil Kur’an, I tom, Daru ’l-fikr, Bejrut, 1988., str. 385.}

_{13 Vidjeti tumačenje tog ajeta u Kurtubijevom tefsiru: Ebu Abdillah Muhammed ibn Ahmed el-Ensari el-Kurtubi, El-Džami‘u li ahkami ’l-Kur’an, Daru ’l-hadis, 2 izd., II dio, Kairo, 1996., str. 16.}

_{14 Et-Taberi, Džami‘u el-bejan, IV dio, str. 291.}

_{15 Vidjeti tumačenje tog ajeta u naprijed spomenutom Kurtubijevom tefsiru.}

_{16 Više o tome vidjeti u tefsiru Taberija, koji od Poslanika, a.s., te istaknutih ashaba i tabiina navodi pet stavova o tumačenju toga dijela ajeta.}

_{31 Hadis bilježi Tirmizi (br. 6531).}

_{32 Imam Šemsuddin ez-Zehebi, Sijer a‘lam en-nubela, Muessesetu er-risale, Bejrut, 1988., str. 15/88.}