Piše: Mr. Alen Zečević, za INS

U Banja Luci je, govore istraživanja, kroz povijest bilo izgrađeno najmanje 45 džamija.       

A možda i više. O njima su vrijedne zapise sa svojih putešestvija po Bosni načinili putopisci pristigli na njena tla iz daleka svijeta i svi govore o Banja Luci kao jednom od najrazvijenijih gradova u toj zemlji. Svjedočili su, kazuju listine njihovih bilježnica, golemom i živom šeheru, drugom po veličini gradu poslije Sarajeva, u kojem su zadužbine kao ovozemaljske spomenike zahvalnosti svome Gospodaru podizali mnogi visokopozicionirani činovnici u osmanskoj vlasti, državnici, vojskovođe i ugledni članovi imućnijih porodica.

Jedna je, ipak, opčinila svakoga od njih, božija kuća Ferhadija, džamija čudesne ljepote nazvana prema imenu njenog osnivača, Ferhad-bega, sandžakbega bosanskoga i rođaka glasovitog velikog vezira Osmanskog carstva, Sokolovića Mehmed-paše.

 Izgradnja Ferhadije

Bila je to 1579. godina, zlatno doba Osmanske carevine. I Banja Luka bijaše u cvatu. A baš te godine, kad je i posljednji kamen ugrađen u viziju neimara nepoznata imena, Ferhad-beg je stajao pred svojim životnim djelom, džamijom kakvu niko u Banja Luci do tada nije vidio, niko, osim njega, u maštanjima što su počela da mu nadiru u svijest četiri ljeta ranije. Tad se, 1575. godine, upustio u žestoku bitku sa habsburškom vojskom i razbivši je otklonio prijetnju daleko  od bosanskih granica, a njenog glavnog komandanta, Herberta von Auersperga, poslao u sigurnu smrt.

Povlačeći se u pobjedničkom maršu sa bojnog polja, tvrdi povijesničar Pečevi, zatekao je Ferhad-beg među zarobljenicima i Engelharda, sina poginulog habsburškog vojskovođe, te ga preko Bosne otpremio put Istanbula. Za oslobađanje nesretnog mladića iz sužanjstva Ferhad-beg je dobio 30.000 dukata s kojima je, kako je to nalagala tradicija, počeo gradnju svojih zadužbina u Banja Luci.

Čudo u Bosni

Najvrijednija i najmonumentalnija građevina bila je Ferhadija, podignuta na prostranoj poljani između rijeke Vrbas i tvrđave Kastel. U kamenoj ploči što se nekoć nalazila nad ulazom u džamiju, ukrašen skladnim mozaikom ornamenata i geometrijskih oblika, lijepim slovima bio je uklesan natpis: Ovu velebnu bogomolju podiže u ime Allaha, Dobrotvor Ferhad-beg, pomagač vjernika, Žednim mačem uklesa u mramor svoje junačko ime, Sa ratnim imetkom podiže dobro taj odabrani muž. Sipahi prispjevši građevini reče joj kronogram: U ime Allaha sagrađeno je ovo mjesto za vjernike.”(987 = 1579/80).

Za poznatog putopisca Evliju Čelebija džamija Ferhadija "ističe se poput carske", a dva je stoljeća kasnije, u zapisima "Puti" iz godine 1888., svećenik don Mihovil Pavlinović divljenje njenom ljepotom izrazio riječima: "Ferhadija banjalučka sjajna je licem, bogata uspomenami; bjelilo i zelenilo sa svih strana, iznutra i s vana našarani obloci, zrcalo biljura svijeh cvjetova, obilje sunčanog svjetla pri danu, čar srebrnih svjetiljaka pri noći, žubor česma koji se razlijega kroz svodove džamije i stapa sa jekom molitava sa visokih munara …".

Uistinu, Ferhadija je u masivnim kamenim zidovima imala brojne prozore, njih dvanaest u kupoli, pet u potkupoli i deset u prizemnom dijelu džamije, kroz koje je na molitveni prostor u svako doba dana padalo svjetlosti u izobilju. Prema mišljenju Andreja Andrejevića, koji se bavio proučavanjem islamske monumentalne umjetnosti na tlu bivše Jugoslavije, "ni prije, ni poslije zadužbine Ferhad-bega Sokolovića nije ostvareno toliko obilje svjetlosti u unutrašnjosti jedne džamije".

Čiji se genijalni um i vješte ruke skrivaju iza ovog remek djela islamske arhitekture do danas nije poznato, ali,      s obzirom na bliske rodbinske veze Ferhad-bega sa svojim slavnim pretkom, Mehmed-pašom Sokolovićem, gotovo je izvijesno da je projekat izgradnje Ferhadije u Bosnu stigao iz Istanbula.

Godinu dana nakon završetka izgradnje Ferhadije, 1580. godine, osnovan je Bosanski pašaluk i Ferhad-beg, koji je tad zbog svojih silnih zasluga nagrađen čašću bosanskog paše, imenovan je njegovim prvim beglerbegom. Za osam godina, koliko je proveo na tom položaju, njegovo ime se poput vjetra pronijelo prijestolnicom Carstva.

Na audijencijama je uvijek dočekivan uz velike počasti. Iz njegove vakufname saznajemo da je iz sredstava svog vakufa, koji je bio jedan od najbogatijih u cijeloj Bosni, u periodu od 1574. do 1587. godine u Banja Luci izgradio dvije stotine i petnaest objekata, i to džamiju, veliki šadrvan u njenom predvorju, vodovod, jedan mekteb, preko puta džamije hamam, karavan-saraj i uz njega hambar za žito, javne nužnike, tophanu, zatim dva mosta, na Vrbasu mlin sa tri vitla, dvor u kojem su odsjedali namjesnici, te izdvojio novac da se popločaju ceste "od mekteba do tophane" i "od stare Banja Luke do čaršije".

Godine 1590., dok je bio na namjesničkoj stolici u Budimu, u zavjeri ga je ubio jedan njegov rob.

"Nijedan bosanski namjesnik", pisao je Safvet-beg Bašagić, "nije bio silniji i moćniji od njega".

Feniks novog vremena

Impozantnih dimenzija i vitkim, četrdeset i dva metra visokim minaretom, što je poput prsta ponosno upirao u nebo, stoljećima je Ferhadija bdjela nad banjalučkom panoramom. U svom je tihom životu počivala do 1993. godine kad su, u noći sa 6. na 7. maj, u jeku agresije na Bosnu i Hercegovinu višestoljetnu tišinu naglo prekinuli zloslutni zvuci.

Ferhadija, a za njom i desetine drugih džamija, porušene su. Porušeno je i turbe Ferhad-begovo. Dvadeset i tri godine kasnije, simbolično, na dan kad je srušena, 7. maja, obnovljena Ferhadija svečano je otvorila svoja vrata cijelome svijetu i svim ljudima. Sa njom se tog dana iz pepela podigla i duša jednog naroda. Bošnjaci, ma gdje oni bili, na svakom pedlju Bosne i Hercegovine ili razasuti po bijelome svijetu, opet osjećaju i čuju, danas još snažnije, zov svoga zavičaja i domovine. Obnavljanjem Ferhadije obnovljena je nada i vjera u čovjeka, u život kakav je Bosnu stoljećima činio onakvom kakvom ona i jeste, bila i ostala, zemljom ljudi koji na svako zlo uzvraćaju dobrim. Uvijek. I iznova.