Piše: Faruk Vele

Sve do današnje posjete predsjednice Hrvatske Kolinde Grabar-Kitraović Sarajevu nisam ni slutio koliko je u pravu bio zagrebački povjesničar Tvrtko Jakovina kada mi je prije nekoliko sedmica kazao da je njegova zemlja daleko od katarze i da, kada bi se sada njezino aktuelno vodstvo i izvinilo za sve što je politika Franje Tuđmana skrivila u Bosni i Hercegovini, to ne bi bilo iskreno.

Čovićev pašaluk

No, predsjednica Hrvatske je u toj dijagnozi otišla i korak dalje.

Najprije je u oktobru 2016., prijeteći iz sjedišta Evrpske unije, poručila da će Hrvatska znati iskoristiti svoj položaj u Uniji i NATO-u u odnosima prema BiH, pa je evropsku i svjetsku javnost mjesecima plašila terorističkim opasnostima iz naše zemlje, odlikovala jedinice koje su napadale BiH, pjevala u uniformi "Herceg-Bosno srce ponosno", svojim izjavama pogrijavala desničarske krugove, odala priznanje Slobodanu Praljku uoči presude u slučaju "Prlić i ostali", a onda žestoko ustala protiv njezine pravomoćnosti... Sve do snažne reakcije zapadnih krugova, nakon čega se povukla u ilegalu.

No, nastavila je drugim sredstvima. Sedmicu ranije, uoči posjete glavnom gradu BiH, pokušala da ponovo da ponizi Bosnu i Hercegovinu, raspravljajući o njezinoj sudbini kod turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, bez predstavnika naše zemlje, uvjerena da će "turski sultan" poslati ferman Bakiru Izetbegoviću i da će ponizna "braća Bošnjaci", sve nagnuti i s rukom na srcu, da Draganu Čoviću daju pašaluk i povuku se u svoj geto.

A kada  je s pravom dobila diplomatski šamar turskih domaćina, inače ozbiljnih oko pitanja diplomatje, svoj prijezir prema nama je iskazala sinoćnjim iznenadnim i neobjašnjivim odgađanjem posjete  dok su je njezini domaćini čekali na prohladnoj sarajevskoj večeri.

Valjda da bi pokazala desničarskim krugovima u Zagrebu kako ona postrojava Bosance...

Istina, kao je dobro primijetio diplomatski i novinarski veteran Zlatko Dizdarević, krivi smo mi (!), jer se ovdje godinama tolerira da se u zajedničku nam kuću dolazi bez poziva, najave, poštovanja i najosnovnijeg reda.

Pa, polako, komšije...

Ovaj kratki prikaz mnogo više govori šta o BiH misli Grabar-Kitarović nego sve riječi o poštovanju, navodnoj ljubavi i "grljenju" u kojima se čelnica susjedne zemlje danas gušila.

Dok je, opet onako s visoka, uz podršku predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Dragana Čovića (!?), usred Sarajeva objašnjavala šta bi, kao, bilo dobro za nas i kako bi Hrvatska mogla biti "nosač Muslimana na Zapad", kako je to sam Tuđman objasnio 1994. godine,  hrvatska predsjednica je zaboravila najvažniju činjenicu! To da je njezina zemlja prije 40-tak dana pravomoćno pred Međunarodnim tribunanom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) proglašena odgovornom za "udruženi zločinački poduhvat" i "učešće u međunarodnom oružanom sukobu".

Da ona nije predstavnica zemlje koja je nakakav garant Washingtonskog i Daytonskog sporazuma (kako je više puta ponovila), već predstavnica zemlje odgovorne za agresiju, koja je uz prijetnje međunarodnim sankcijama i neuspjesim na terenu dovedena za zeleni stol.

Šokantno je to da je Kolinda Gabar-Kitarović mjesec i pol od pravomoćne presude, koja nedvosmisleno pred svjetskom javnošću govori o politici njezine zemlje devedesetih, u Sarajevo došla bez ijedne riječi saosjećanja sa žrtvama, a da ne govorimo o pokajanju ili izvinjenju.

Grabar-Kitraović je tako drsko ignorirala sve one koje "toliko grli".

Preskočila je Mostar, Gornji Vakuf, Stolac, Čapljinu, zaboravila Stupni Dol, Heliodrom, Dretelj. Ignorirala je i sugestiju svojeg prethodnika Ive Josipovića da ode u Ahmiće...

Ali je zato došla reći, uvijeno u celofan lijepih riječi, da će nastaviti pokušavati stvarati Herceg-Bosnu i za buduća stoljeća riješiti pitanje hrvatskih granica, kako je to volio govoriti Tuđman. Dakle, istu onu politiku u čije ime su Ahmići, Vojno, Dretelj, Heliodrom i "Vranica" nastali

Problem BiH je u činjenici da ne može zaboraviti prošlost, jer joj se ona iznova i iznova ponavlja.

Kolinda Grabar-Kitarović je pokazala da je, kao i njezini idejni otac Franjo Tuđman, duboko zarobljena u 19. i 20. stoljeću, u jednom skučenom i opasnom svijetu, iz kojeg, sve i da želi, ne može izaći.

Iskrena i prijateljska politika "prozapadne" hrvatske predsjednice i bilo kojeg drugog zvaničnika Hrvatske bit će onog trenutka kada se odrekne politike Herceg-Bosne i ostavi svoje susjede na miru. I kada shvati da se hrvatska mladež seli i iz onih sredina gdje je "bošnjačko pitanje" kao u Prozoru, Stocu, Čapljini, Ljubuškom riješeno 1992. i 1993. godine i gdje je "srce Herceg-Bosne ponosno".

Ne zbog Bošnjaka, kojih tamo više nema, ne zbog Sarajeva, kojeg tamo ne vole, već zbog otrova mržnje i lopova koji su jednako opljačkali i Hrvate i Bošnjake i Srbe.