Da bi se fokus priče o presudi „Prliću i ostalima“ vratio na žrtve i prekinuo svaki pokušaj njihove dehumanizacije, nesumnjivo je potrebno govoriti o posljedicama projekta „udruženog zločinačkog poduhvata“ i „međunarodnog oružanog sukoba“ u BiH, koji su ove sedmice dobili pravosnažnu presudu u Haškom tribunalu, prenosi bh. informativni servis INS.

Suština UZP-a i uloge Hrvatske u ratu u BiH, koju hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović odlučno negira, možda je na najbolji način opisuje jedan razgovor kojeg je Franjo Tuđman vodio s predsjednikom tzv. Republike Herceg-Bosne, Matom Bobanom, i zvaničnicima te paradržave.

Sastanak je održan u Predsjedničkim dvorima 15. septembra 1993. godine.

Na tom sastanku ratni načelnik Stoca Anđelko Marković je obavijestio Tuđmana o sljedećem:

„Danas u Stocu nema nijednog Muslimana. Mi smo u Stolac naselili naše izbjeglice iz Bosne...“.

Tuđman je ovaj izvještaj primio s odobravanjem i naglasio da „sve to skupa zna“, a Marković nastavio, pokazujući kako su čelni ljudi tzv. HR HB itekako bili svjesni šta rade:

„Drugo pitanje, da li možemo sada dozvoliti da tu dođu Muslimani, da dođe njihova televizija koja bi nam natovarila na vrat sve to, pa možda čak godinama nam to stavljala na vrat. Možda i sankcije, neke velike posljedice pred Europu. To je pitanje koje postavljaju ljudi i mi. Dakle, te dvije točke, strateški značaj i ovo ako se Muslimani vrate da li nas to izlaže pred Evropom da oni slikaju džamije i porušene  spomenike, ulice mostove“

Dopunio ga je i njegov rođak, također prisutan na tom sastanku, zloglasni ratni načelnik Čapljine Pero Marković: 

„Kada se tiče prostora južno od Bune do Stoca, i do Čapljine natrag, to je  prostor otprilike 250 četvornih kilometara, nema nijednog Muslimana – nastanjeni su Hrvati, i mi smo iz Kaknja doveli tri tisuće Hrvata, iz Travnika, također, i Hrvata iz Konjica...“.

Da su obojica Markovića, Boban i ostali postupali, zapravo, po naredbama Tuđmana kao predvodnika UZP-a, uključujući i „humana preseljenja“, s ciljem „zaštite granica hrvatske države“, jasan je sljedeći citat Franje Tuđmana:

„Ali, idite sada, zato, i ja sam kazao našim ljudima, izvolite ove izbjeglice naseliti u ta područja, Stoca i Tasovčića itd, da tu bude hrvatski čovjek, hrvatski narod tamo prisutan“.

Jedno je jasno, priča o presudama, ma o kojoj je riječ, mora početi i završiti na žrtvama i posljedicama zabluda jedne mračne politike.

 Sve drugo je manipulacija i teško može viditi prihvatanju istine, suočavanju s prošlošću, detraumatizaciji i ozdravljenju društva.