Muslimani danas obilježavaju dan u kojem je rođen poslanik Muhamed a. s., prenpsi INS.

Mevlud, dan rođenja Muhammeda a.s, u islamskoj tradiciji obilježava se 12. rebiu-l-evvela po lunarnom, hidžretskom kalendaru. Dan mevluda je jedan od najradosnijih dana za muslimane jer Poslanikovo rođenje predstavlja početak ispunjenja duhovne zrelosti čovječanstva.

Podsjećajući na tradiciju obilježavanja Melvuda, prenosimo tekst „Melvud u Begovoj džamiji“ objavljen u „Novom Beharu“ 15. septembra 1927. godine, koji donosi dašak naše lijepe tradicije od prije tačno 90 godina:

„Geldi bir ak kuš kanad ile revan

Arkami sigadi kuvvet-le haman

logdi ol saatde ol sultani din

Nure gark oldi semavatu zemin“

 

Kad popi čašu blažena mati,

Iz njene kuće započe sjati

Svijetlo poput božanskog nura,

Kako no sjaše sa Sina Tura

— U tome času hazret Amina

Rodi ko zlatnu jabuku sina*)

Kada zvonskim, glatkim, milozvučnim i u srce prodirućim glasom Hafiz Sabrije odjeknuše gornji stihovi pod kubetom veličanstvene džamije, gruhnuše na polju topovi i objaviše svijetu hijadu tri stotine četrdeset i šesti rođendan Muhamed pejgamberov.

Na hiljade pobožnih slušalaca u džamiji skočiše u taj čas na noge kao da On hoće sada istom da se rodi, pa oni hoće na nogama da dočekaju njegov dolazak na ovaj svijet!

Uzvišen je taj čas! Dubok je i ugodno svet osjećaj, koji u tom momentu vlada u srcima slušalaca! Daleko smo vremenom i prostorom od dana i mjesta Njegova rođenja.

Vremenom trinest i po vjekova, prostorom: daljina od Meke do Bosne! Ako se uzme da je Meka centar islamskog svijeta, Bosna je na njegovoj periferiji, najzapadnijoj tački toga isl. svijeta u Evropi.

Od Bosne prema Zapadu

Od Bosne idući prema Zapadu nema više muslimana. Mi smo na kraju! Od Njegova rođenja pa do danas prohuja čitavi Srednji Vijek sa svim svojim hiljadu godišnjim dobrotama i zločama, prohuja nekoliko vijekova Novog Doba, sa svim svojim izumima i novotarijama.

Dodoše i prodoše križarske vojne, koje potresoše Evropom i dovedoše u sukob kršćanski svijet sa islamijetom. Dođe i prođe mongolsko-tatarska poplava, koja islamski svijet pohara, pregazi i skoro uništi.

Prognaše se španski Arapi iz svoje 800-godišnje postojbine, u kojoj ne osta nijedan šljedbenik Islama. Nadriješe Osmanlije, osvojiše Bizant i zadadoše smrtni udarac Istočnom Rimskom Carstvu. Otkri se Amerika, izumi se štampa, dođoše moderne znanosti, promijeniše se države i režimi, promijeniše se običaji, nošnje i načini života.....i t. d. Ali nešto ostade uvijek nepromijenjeno stalno, svježe, jako i napredno! To nešto, to je duboki osjećaj rešpekta i poštovanja prema Muhamedu (a. s.) kod Njegovih šljedbenika" U Aziji, Evropi i Africi jedna petina ljudskog roda prožeta je tim osjećajem i pred imenom „Muhamed" pada na koljena! Šta ima u tom imenu?

Kakva je to sila, što drma živcima jednog muslimana, kad se spomene to ime? Kao i svaka druga sila, i ta je nevidijiva, nečujna i neopipljiva. Samo se osjeća njezino djelovanje; ima nešto, što prodire, što nas pokreće, što nas čini skrušenim i pobožnim i to pogdjekad natjera po koju suzu na oči.

Da nas ko upita, jesu li naše suze radosnice ili žalosnice, ne bi umjeli kazati. I za to što ne bi umjeli reći, šta je to, što se u nama dešava u taj čas, to mi to naše duševno stanje zovemo „vjerskim osjaćajem". U srcu pravovjernika biće da je taj vjerski osjećaj sastavljen iz dva elementa: strah i ljubav.

Strah od svojih grijeha, ljubav prema Muhamedu i prema svemu onom, što je on kazao. To dvoje stopi se u jedno, i to jedno jest vjersko čuvstvo, kojem se pridružuje kajanje za svoje nevaljalštine i uzdanje u oprost i boljitak.

Ljudski je život pun gorčine i nevolje, muke i patnje jada i bijede. Čovjek je žrtva mnogih prirodnih nesreća: tuče ga suša, poplava i nerodica; ćesatluk .... a naročito nepravda!

I kad prati učenje Mevluda i razmišlja o Muhamed pejgamberu, onda u tom uzvišenom imenu osjeti nešto, što bi se moglo usporediti sa djelovanjem sunca u proljeće!

Iza mračne i ledene zime sve oživi pod uplivom sunčane svjetlosti i topline, sva se priroda raduje.

Sunce je uzrok životu biljke i životinje. Iza smrti sve uskrsava na život. Eto, tomu nešto slično imade čarobno djelovanje imena „Muhamed" na današnjeg čovjeka-mučenika, koji poznaie život Njegov; i slušajući Mevlud počnu mu se vrzati po glavi misli:

Ko uzima mito

 Leanellahu-raši vel murieši „Neka Božje prokletstvo pane na onoga, koji daje i na onoga, koji uzima m i t o“.

Razumijemo Te, o uzvišene Muhamede dobro; razumijemo Te mi, koji danas živimo, kada korupcija hara, ništi pa dotjera sve na prosjacki štap. ......Ve atu-zekade . . . i t. d.

„O vi, bogataši, podajte svake godine sirotinji 2½% od vašeg bogatstva!"

Razumijemo Te, o Muhamede, i dobro cijenimo tvoju veliku ljubav prema sirotinji, koja se zrcali u tim riječima, kad na svakom koraku susredemo gladne, gole i bose, i kad znamo, da mnogo i mnogo familija nema šta da večera!

Hele osobito one oštre riječi u Kuršanu, o Muhamede! kojima se osuđuje, progoni i zabranjuje lihvarstvo, zelenaštvo sa nemilosrdno pretjeranim kamatama, one riječi (velim) dobro razumije svaki onaj, koji je sticajem prilika pao u proždrljive žvalje današnjih banaka, koje strašno visokim kamatama za tri godine podvostruče svoju tražbinu, koje iznose na licitaciju sve, što njihov dužnik posjeduje i tako ostavljaju i i njega i njegovu djecu bez kore hljeba i bez krova nad glavom.

Razumijemo, o uzvišeni Muhamede, zašto si to zabranio.

„Tri milijarde dinara dužan je jugoslavenski seljak", kaže statistika ministra trgovine.

Da je pred svim našim seljacima proučiti i protumaciti one ajete, koji žestoko osuđuju kamate, sigurno bi pali na koljena i poljubili tekst tih ajeta.

 „Ljubi bližnjega, žrtvuj nešto za drugoga, otvori ruku, pomozi nevoljniku . . ." veliš o Sveti Muhamede; razumijemo Te i uzdišemo za onim vremenom, kada su Te ljudi slušali i vladali se prema Tvojim naredbama; jest, uzdišemo baš danas kada je kruta sebičnost zavladala tako, da bi egoista mirne savjesti gledao bližnjega gdje umire od gladi, a da ne bi to zaprijnčilo njegovo luksuzno uživanje u jelu i rasipanje u piću i u svakom razvratu.

Ti si utjehja

Proglasio si, o Veliki Muhamede, jednakost u pravima i dužnostima svih malih i veltkih, svih bogatih i siromašnih, svih plemića i plebejaca, a to je baš ono za čim najviše vapimo, i kad Te se sjetimo, osjetimo, koliko si bio velik.

Uz idolopoklonstvo najviše si mrzio i progonio zulum i nasilje, a to dobro i predobro zna cijeniti onaj, koji je zulum osjetio na svojoj koži. I za sve to, o Božiji Poslaniče, Ti si utočište nevoljnika, Ti si lijek bolesnika, Ti si utjeha mučenika.

Kogod ima kakvu bolju na srcu, sjeti li se Tebe, odmah mu bol olakša. Razbolio se, izgubio djecu, ostao bez imetka, kad se Tebe sjeti, odmah mu pri druši lakše bude. U očaju, kad klone duhom, kada ni oklen nema pomoći i spasa, obrati li se Tebi, osjeti Tvoju zaštitu.

Nema u životu nevolje i muke, neprilike i nesreće za koju čovjek ne može naći ili u Kru'anu ili u hadisu neke utjehe, nekog lijeka i nekog putokaza.

Čovjek u ovoj „Dolini suza“, kada se na Te obrati pomoć traži, osjeti lahkoću pri srcu.

Ko poznaje Tvoj život, o Božiji Poslaniče, pa i kada  ne bi bio prstaša Tvoje vjere, mora priznati da si među ljude donio pravdu, čovjekoljubivost, milosrđe i sve druge moralne vrline...

I zato, jer si govorio vječne istine, Ti živiš u srcima svojih šljedbenika uvijek svježim i krepkim životom. Nikada umrijeti nećeš niti će Ti se uspomena izbrisati.

Zato  i jeste Tvoj rođendan najveća i najslađa svetkovina za muslimane.

Sarajevo 9.  septembar 1927.