Piše: Mirsad Banjalučanin

Istina, tako slojevita, skrivena i kamuflirana, maskirana stotinama detalja, značenja, činjenica i sumnji, uvijek na kraju ostaje ogoljeni, rudimentirani sklop najprostijih odnosa. Skoro, pa sramotna u svojoj jednostavnosti, poput Adema i Eve sa listićem, tom jedinom zavjesom od stvarnog stanja stvari - to je Istina.

Jedan od najvećih odgovora ljudskog uma je upravo u tome kako da mu se, u njegovoj sklonosti ka složenosti, predstavi jednostavnost uzvišene Istine. Ljudski um, po prirodi egoističan, nesposoban je da prihvati da jedna tako uzvišena stvar, kakva je Istina, najuzvišenija stvar u pojavnom svijetu uopće, bude tako jednostavna i prizemna.

Najveći filozofski umovi, znanii neznani mudraci,oni od kojih smo naslijedili naša filozofska poimanja, poučne, dapače sinkretičke predaje, poslovice i epove koji su integrisali sva do tada raspoloživa shvatanja i spoznaje o biti čovjeka, sve te tragedije i satire, drame, sva ta umjetnost,samo je nastojanje da se ispriča priču o čovjeku, onakvom kakav jeste.

Postoje stanovita neslaganja o porijeklu grčke tragedije. Neki vjeruju da je to nastavak prastarih naricanja Dioniziju, dok drugi, poput Aristotela, tragediju vide kao nastavak satiričnih Ditiramba. Ma šta bilo ispravno, tragedije su, bez sumnje, možda na najbolji način sintetizirale bit ličnog i društvenog stradanja. U tragediji, Istina, isprva biva zapretena, da bi se to klupko polahko odmotavalo, dok nit ne dovede do najdubljih logičkih osnova same ljudske ličnosti i društvenih odnosa.

Bosna kao grčka tragedija

Godine teku u vidu pojedinačne i kolektivnepsihološke drame, suprotstavljenih činjenica i nerazrješivih dilema,zamućena voda koja teče više od dvadeset godina, bez ikakvenaznake da će postati čista. Međutim, kao što svemu dođe kraj, tako se i naša mutna rijeka napokon ulila u svoje jezero, u svoje more, u svoj okean ogoljenih Istina.

Blato se, napokon, počelo taložiti.Stvarno stanje stvari, Istina sa velikim "I", počela  je da se ukazuje.

Ta naša Ilijada, sa velikim "I", ta Troja, koju je pokojni Salinasa Price smjestio u našu Hercegovinu, istu onu u kojoj su pronađene grčke kacige i drahme, počela se jučerašnjim danom odmotavati i pripovijedati, baš kao Homerova bajka, polahko, ali sigurno.

Priča počinje sa slabljenjem i raspadom čitavog jednog sistema shvatanja Svijeta, padom komunizma i skidanja mentalnih stega sa ljudi. Uzrokuje to i promjenu svijesti ljudi u bivšoj Jugoslaviji, da stvari više ne mogu ostati kakve su bile, i da se nešto mora promijeniti. Tenzije rastu, vraćaju se sjećanja na nikad iskorijenjene, ali zamrznute stare odnose, banovine, četništva, ustašstva, begluke, otapa se politički permafrost Jugoslavije.

Izbija iz tog rahlog tla stari, nacionalistički, smrdljivi, eksplozivni metan.

Globalno zatopljavanje nacionalizma, recept za katastrofu u vidu topljenja lednika mržnje koji će dići nivo okeana netolerancije i potopiti, do tada, skoro pa idilične krajeve.

Ljudi koji su, uglas, klicali kako su braća, i da ne mogu jedni bez drugih, u hipu momenta zaklicaše kako nikada nisu mogli s drugima, kako im je to "oduvijek nametnuto" stanje, kako je jedino rješenje biti sam, pa makar i po cijenu rata oko Menelajeve prelijepe Helene, u našem slučaju Bosne.

Raspad Jugoslavije nije bio nekakav haotični proces. Bio je to itekako sistematičan proces, po svim uzusima međunarodnog prava. Svaki subjekt, republika, imao je tu svoju riječ, kao što je i svaki konstitutivni narod imao svoju riječ.

U slučaju Bosne, njena tri naroda su svoju zadnju riječ rekli 29. februara i 1. marta 1992. godine na Referendumu o nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine od SFRJ.

Nakon rata u Sloveniji i Hrvatskoj, narodi Bosne i Hercegovine dobro su znali šta taj referendum, i šta svaki taj glasznači.

Ako i nisu znali, o tome nema dvojbe, pojasnio im je to Karadžić svojim prijetnjama "o nestanku jednog naroda".

Na tom referendumu,Srpskinarod sesuzdržao, i time jasno kazao protiv čega je, odnosno za šta nije.

Druga dva naroda, Muslimani i Hrvati, preuzeli su sav teret i rizik osamostaljenja, i svega što će nakon toga nastupiti.

"Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?"

Hrvati: Jesmo

Muslimani: Jesmo

Da su kojim slučajem na referendumu Hrvati, ili Bošnjaci, glasali protiv, Bosna i Hercegovina ne bi mogla izići iz Jugoslavije.

Šta bi tada radili "uznici"?

Treba to danas itekako jasno reći, a bilo je tih pokušaja "historijskih pomirenja".

Ali!

Ali Hrvati i Muslimani su glasali da treba izići iz Jugoslavije.Bošnjaci nisu glasali da Hrvati ostanu taoci Jugoslavije, niti su imali zadnjih namjera.

Svojim glasovima, Muslimani-Bošnjaci i Hrvati, preuzeli su na sebe teret da sačuvaju suverenost i nezavisnost, kao i ravnopravnost građana i naroda Bosne i Hercegovine.

Izašli smo na referendum da bismo bili ravnopravni.

Za to je Hrvatski narod glasao, a ne za Hrvatsku Republiku Herceg Bosna. Hrvatski narod, ni pod razno, nije glasao da bude instrument bilo čijih velikodržavnih projekata.

Treba svakako napomenuti i sljedeće:

U momentu izlaska iz Jugoslavije, Bosna i Hercegovina je imala sve elemente države. Imala je zakonito izabran Parlament, svoje institucije, svoju zakonitu oružanu silu u vidu teritorijalne odbrane, svoje organe sigurnosti, svoj pravni sistem, Ustav i zakone u najvećem dijelu usklađene sa međunarodnim standardima.

Nije Bosna bila neka usputna prčvarnica.

Bila je to zemlja koja je proizvodila mlazne avione i helikoptere, avionske motore, raketne sisteme, artiljeriju, granate, oklopna vozila, uređaje za nuklearne centrale, kompjutere, sve ono što su radile razvijene zemlje tog doba.

Pa pogledajte! Jedna Albanija, ni više od dvadeset godina kako se završio rat u Bosni, nema kapacitete kakve je imala prijeratna Bosna.

Bosna je bila ZEMLJA, i to kakva! Takva kakve mnoge ni danas nisu!

Ali na stranu stara slava, Bosna je bila zemlja koja je zasigurno, u tom historijskom momentu,mogla sama sebe zaštititi od mnogo većeg neprijatelja nego je Srbija.Sve je u momentu referenduma bila Bosna, samo nije bila Zemlja koja ne bi mogla sama sebe odbraniti.

Mogla, samo da nije bilo tog tragičnog izdajničkog UZP noža u Bosanske bubrege.

Onako, u prijateljskom zagrljaju, zabijen je od "tuđmanovih UZP-ovaca" nož u leđaMuslimana. Nož u bubrege, da se pate.

 UZP protiv Bosne

Ljudi vide logore i ubijanja, rušenja i paljenja, i za njih je to, uz malo političke pozadine, UZP - Udruženi zločinački pothvat.

Međutim, demokratska Međunarodna zajednica gleda puno širu sliku od toga. Demokratska Međunarodna zajednica zna ko je, i šta je Bosnabila u momentu kada je napustila Jugoslaviju. Ona zna ko je šta mogao, ili nije mogao Bosni. Hiljadu godina unazad Međunarodna zajednica zna ko je i šta je Bosna.

Nikada Bosna nije Međunarodnoj zajednici bila neki anonimus, neka usputna prčvarnica, u koju se svraćalo tek tako. Zemlja koja je dala caricu Ugarskog carstva, Katarinu Bosansku Kotromanić, Jadvigu, Kralja Poljske, je sve, samo ne prčvarnica.

Zbog toga je za Međunarodnu zajednicu UZP mnogo širi pojam od djela ratnih zločina i destrukcije, što je samo pojavnost tog stvarnog zločinačkog pothvata.

Nakon što su narodi iskazali svoju slobodnu volju, ispunili su se svi pravni i politički preduslovi da Bosna svim svojim, tada raspoloživim kapacitetima, sprovede tu volju.Pa i vojno, ako zatreba.

Međutim, tada započinje realizacia Hrvatskog UZP-a. Dešava se sabotaža i blokada vojne sposobnosti Bosne od strane HVO i kompletna izdaja Bosne od strane UZP.

KAKO JE TO BILO MOGUĆE?

Kao u filmu 300 (Spartanaca), deformisani i iskompleksirani Spartanac, kojeg roditelji samo zbog roditeljske ljubavi nisu ubili, već su ga pomno krili, u jeku bitke ide kod neprijatelja, kuje podli plan, šuruje sa njim i otvara vrata dobro zaštićenog grada.

Grad pale i ruše.

To je suština (RH) Hrvatskog UZP u Bosni.To izvanjsko instaliranjeintrige i izdaja sposobnosti Bosne, izdaja od strane jedne zavjereničke klike, koja se juče, pred cijelim Svijetom, poredala u Hagu.

Ko je taj deformisani i iskompleksirani Spartanac koji je otvorio vrata Hrvatskog Bosanskog grada?

Ko je taj koga su majka i otac krili, i zanemarili običaj bacanja nesavršene djece?

Taj deformisani Spartanac dugo godina krio se po ustaškim kampovima Australije i Argentine, po zavjereničkim kuloarima njemačkih emigrantskih klubova, po legijama stranaca, po hercegovačkim zabitima, ispod crnih košulja i iza četvrtaskih vilica koje se ritmično otvaraju pjevajući ustaške pjesme i zbijajući šale sa Jasenovcem i Gradiškom Starom.

Ti neprijatelji Menelaja, hoteći oteti njegovu prelijepu Helenu, bijaše prepoznati od starog lisca Tuđmana, tog nepokornog titovog generala i "historičara".Prepoznati kao neko, ko nikada nije stekao emotivnu vezu sa majkom Bosnom.Kojem majka nije Kraljevina Bosna nego ustaška NDH.Prepoznat kao mentalni bolesnik koji ima nedosanjane mladalačke snove, bolesne snove o slavi i veličini.

 Trojanski konj Bosne

Moramo biti iskreni i korektni u cijeloj priči, do kraja.

Bosanski Srbi nikada nisu bili Trojanski konj Bosne. Oni su otvoreno i pošteno rekli svoju poziciju i opcije, i Muslimani i Hrvatisu sa tim bili potpuno načisto.

Pogotovo, nakon razaranja jednog Vukovara, nije bilo dvojbe šta slijedi.

Srbi nisu uvukli drvenog konja u Bosnu, oni su izvukli kolone oružja JNA, javno, da svi to vide.

Ni Bosanski Hrvati nisu bili Trojanski konj Bosne.

Kako jednog Viteza Blaža Kraljevića, generala HOS-a i generala Armije BiH, nazvati trojanskim konjem Bosne? Ako je išta izrazilo volju Hrvata Bosne, a to je ujedno bila većinska volja Hrvata u Bosni, pa to je bio vitez Blaž Kraljević.

Ali....

Šta je sa iskompleksiranim hercegovačkim hrvatom, onim kojem je u glavi satnija crnokošuljaša koja juri na kamionima Jure Francetića, i kojem su Jasenovac i Gradiška Stara, jedna Kozara i pokolj Srba najveće dostignuće Hrvatske NDH i hrvatstva uopće?

I tako, identifikacijom tog izdajničkog jadova, tragedija dobija svoj zaplet u UZP-uizdaje Bosne.

Ovo je priča koja se treba ispričati trima skupinama Hrvata. Bosanskim Hrvatima, Hrvatskim Hrvatima i hercegovačkim hrvatima, kako bi se između te tri skupine otvorio kvalitetan, ali težak dijalog.

Njima treba pojasniti sagu o stradanju viteza Blaža Kraljevića, i kako je Tuđman izdao Bosanske Hrvate i njihovo hrvatstvo podmećući im hercegovačko kukavičje jaje, pod hrvatsko sokol-ptiče.

Ovo kada shvate Hrvati, shvatiće Čovića i njegove bajke.

Shvatiće zašto je za izdaju Bosne prvo trebalo izdati legitimnu i prevladavajuću volju Bosanskih Hrvata, Posavine, Banja Luke, Centralne Bosne, Sarajeva....?

Zašto je napušten Bosanski Brod, Posavina, Jajce, Banja Luka....?

Zašto je Tuđman dozvolio da se devastira volja Bosanskih Hrvata, i oni demografski istrijebe, i ostanu kao "bakterije u tragu" na prostorima gdje su dominirali?

 Zašto je Tuđmanu trebala blokada Sarajeva, koje nikada ne bi bilo, da nije bilo jednog Kiseljaka i njegovog HVO, da nije bilo blokade puta od Konjica pa do Jadranskog mora?

Zašto mu je trebala zvjerska devastacija Mostara?

Zašto su zaustavljani i devastirani konvoji hrane i oružja?

Zašto Tuđman preko svojih UZP deformiteta nije dozvolio da dođe dotur oružja, robe i repromaterijala za naše tvornice oružja, koje je takođe sabotirao, a mogle su proizvesti toliko oružja da oslobode "od Triglava pa do Đevđelije"?

Binas - Bugojno, sukobi. Vitezit - Vitez, sukobi. Bratstvo - Novi Travnik, sukobi. Igman - Konjic, sukobi. SOKO - Mostar, sukobi.

Franjo Tuđman je preko HVO-a, nažalost,ekstremno efikasno podrio vojnu moć SUVERENE I NEZAVISNE BOSNE I HERCEGOVINE, za koju su 100%-nom većinom glasali Hrvati u Bosni.

Hrvatska tvrđava u Bosni zvala se HDZ.

Kako je pojasnio Stjepan Kljujić, koji je čak i u svojoj direktnosti oprezan i rezervisan, da ne bi do kraja ogolio tu sramotu, taj jad i čemer koji se desio u hrvatskim narodnim poslovima, juče postrojena hercegovačka klika desperadosa sutaj deformisani Spartanac,koji je otvorio vrata hrvatske tvrđave, preuzeo HDZ Bosanskih Hrvata,dok su drugi spavali, pretvorio ga u kvislinški HDZ hrvatskog HDZ-a, priklonio se neprijatelju koji je netom spalio Vukovar, stavljajući se sa njim u istu ravan, naoko ravnopravan, kako samo propali kokuz može u kafani glumiti gospodina sjedeći za stolom sa bogatim gazdom, kao "Europljanin i intelektualac", videć' da se u Srbiji konji kuju, digao je nogu "Za rat spreman!".

FRANJO TUĐMAN

(Po)hotio je, pohitio je, poželio je da i on dijeli Bosnu. Sada to slobodno i meritorno, dapače PRAVOSNAŽNO, možemo reći.

Pohotio da i on zaradi svoj momenat sa prelijepom Helenom.

Šta više može ispuniti tople snove jednog kvazihistoričara, jednog "generala bez bitaka", nego li da uđe u historiju, sa vlastitom vojskom, sa svojom puškicom na ramenu, sa svojim imperijalnim planovima? Šta, doli rat, šahovske bitke u kojima premješta Hrvate Posavine, u kojima i on ima svoje imperijalne planove i zaslužuje bistu uznika sa lovorikama na čelu. Onako, dignuta pogleda, sa podvoljkom, okamenjenih lovorika na glavi.

Ecce homo!

Tu, na dohvat njegove ruke, na dohvat njegova oka, na prstohvat od Tuđmanovog srca, ali daleko od razuma, nalazi se taj mali, degenerisani, zapušteni, prognani, zaboravljeni ustaša, koji čami, čekajuć' svoj kamion Jure Francetića za "Jasenovac i Gradišku Staru", taj anonimni hercegovac koji jasa po beznađu Australije, prašumama Argentine, u legionarskim postrojbama smrti, sa samokresom o hrvatskom okolotrbušnom pantolodržaču i njemačkom strojnicom o ramenu.

Bilo mi je čudno kad mi je poznanik, te 1991. godine, rekao:

"Čuj, evo sletio je pun avion ustaša na Pleso!"

Čuj ustaša?!

Ne mogah vjerovati.

Bi mi čudno kad mi isti reče kako je na Pleso sletio avion pun samokresa, ali problem u kalibru, za desetu ili stotu uži, pa ne može ova standardna municija.

Čuj samokresa?!

Još mi čudnije bi kad me nazvala prijateljica iz Hrvatske, a tada još ništa loše između Hrvata i Muslimana nije bilo započelo, pa me stade ispitivati: pa kako mi i Hrvati, pa kako sa Hrvatima, pa ovo, pa ono,

A ja, onako referendumski, suvereno i nezavisno, "pa mi smo jedno, pa mi smo zajedno, pa mi ćemo se boriti".

Šipak! Znala je ona više!

Malo prođe, a nađosmo tvrđavu punu neprijatelja!

Otkud?! Kako?!

Onaj Spartanac, deformisan, iz beznađa Australijskih kampova, sa nedosanjanim snovima o veličini, otvori vrata Bosanske tvrđave preko noći. Pade HDZ Hrvata u Bosni, pade HDZ bosanskih Hrvata, rodi se HDZ hercegovačkih Hrvata, "jedinih pravih Hrvata u Bosni".Malo-zamalo prođe, postadoše hercegovački hrvati i fizički, skoro pa jedini Hrvati u Bosni.

Tu poče realizacija UZP nedosanjanog Poglavnika, kvazihistoričara i "generala bez bitaka", započe "Hrvatskamajka svih bitaka".

Bitnica je (na žalost), da prosti Heliodrom,bilo mnogo.

O časti i slavi tih bitaka govore presude Haškog suda. Neki juče uzdravlje nazdraviše u pomen i slavu svih žrtava. Upravo kao u grčka vremena,kada su časni vojnici stavljali zlatnike na oči svojih, u borbi ubijenih protivnika, tako se juče nazdravljalo u čast žrtava.

Naiskap generale.

E to je ta, jučer poredana UZP klika,epicentar,sami centar jezgre mozga onog degenerisanog odbačenog Spartanca, kojeg su majka i otac držali duboko skrivenog od ostalih vitkih, jakih, časnih, stamenih Spartanaca, u vjeri i nadi da će i od njega, hudnika, nekad ipak nešto biti. Otac mu svećenik, majka politika, nikad ga nisu napustili, ma kako ružan i ogavan bio.

U krilu crkve i politike odrastao je taj taj mali degenerisani Spartanac, pripremajući se za svoju historijsku zadaću: "kako izdati svoju zemlju, na najkvalitetniji način", "kako (lj)ubiti bližnjeg svog, u zagrljaju", sa pripravnim "nožem za bubreg", u potaji, "Kako ubiti brata, bez suvišnih zašto".

Kako reče Kljujić: "Tuđman nije volio Muslimane".

Bravo, Kolumbo.

I odigrao je taj UZP deformisani lik svoju ulogu, savršeno, i red je bio da se tome jučer oda počast, pa i nazdravi. Jer ništa od ovog ne bi bilo, ni Srebrenice, ni Stupnog dola, ni Ahmića, ni vitez-Blažove žrtve, da ne bi jučer nazočnih slavljenika, (g)uznika, Tuđmanovih UZP uzdanica.

A sada, kad je istina ogoljena, kad su stvari jasne, kad imamo automatski prevodilac za prevođenje sa instaliranim kompletnim vokabularom potvornosti Hrvatskog političkog zla, sada znamo šta znače izjave gđe. Predsjednice, gdin-a Predsjedatelja Vlade, pa i samog degenerisanog Spartanca sa svojim juče smrknutim glavešinom.

Shvatamo dobro taj vapaj "majke i oca" degenerisanog Spartanca.

Mi sada znamo da jednakopravnost Hrvata u Bosni prvo podrazumijeva jednakopravnost unutar Hrvata, jednakopravnost Bosanskih Hrvata, Posavljaka, Banjalučana, Sarajlija, Zeničana, i drugih Bosanskih katolika koji bi morali biti jednakopravni unutar "hrvatskog biračkog tijela".A tih Bosanskih Hrvatadanas nema u Bosni, ne zbog "mudžahedina po Srednjoj Bosni" (svi su listom pridošli preko Hrvatske), već zbog Tuđmanove izdajničke trgovine teritorijama i ljudima.

Sada znamo da su "Treći entitet" (bezbeli debelo zaslužen UZP djelima), "Hrvatski kanal", ugroženosti i slične floskule kojima smo svakodnevnoobasipani, samo vapaji da se cementira ova statička neravnoteža odnosa, jer, braco, pade sve.

Samo što nije.

Nema više Tuđmana i Šuška, a poslije presude Suda u Hagu, da vidimo ko će se u Hrvatskoj usuditi da potkajla ovu nakrivljenu skalameriju instaliranog lažnog velikohrvatstva u Bosni.

Ta skalamerija ima da se sruši, a srušiće se, milom, ili političkom silom.

Pašće skidanjem srednjovjekovne opsade sa Grada Mostara, vraćanjem pozicije Bosanskim Hrvatima, kojih smo mi Bošnjaci "ostaliželjni ", "povlačenjem huna i avara iz hrvatskog Stolnog Grada", vraćanjem fratara, naših sajamskih dana, snaša i šokica u bijelim odorama, veselim hrvatskim kolima i šargijanjem po cijeloj Bosni.

I na kraju, politički Hrvati Hrvatske prvo trebaju shvatiti da Sarajevo jeste ispod Trebevića, ali da nikad neće biti Ante Pavelića. Ako to od juče nije jasno, onda je mali Spartanac ne samo deformisan, nego i retardiran.

Umro je Ante Pavelić, nestala je NDH. Poderale su se gume na kamionima Jure Francetića, davno su se oni raspali. U Jasenovcu i Gradišci Staroj su danas memorijalni parkovi, a ne radni logori.

Svi ćemo, ako treba, u refenu, da platimo karte da se napokon "avioni puni ustaša" vrate sa ovog krvavog izleta tamo gdje pripadaju, u zabiti Australije i prašume Argentine.

Urgiraćemo da se izdaju trajne radne vize zavjereničkim emigrantima, neka traže Roloviće i puna kina za svoje bombe negdje izvan Bosne i običnog naroda.

Svi ćemo i Gospu ugledati, ako treba, i ako će nam to donijetimir i dobro.

I redakciju Javnog servisa na hrvatskom jeziku ćemo imati, pa i na bosanskom, i srpskom, ali i na građanskom jeziku, kako i dostoji jednoj civiliziranoj državi kakvu treba da zajednički napravimo, ali Hrvatski javni servis neće od nas dobiti, pogotovo nakon UZP.

Međutim, priča od juče nije potpuna.

Hrvati imaju historijski zadatak koji niko, sem njih, ne može da napravi.

Oni treba da povuku uže na vodokotliću historije i puste vodu da odnese haška govna tamo gdje ih spada, dok se ne razlože da ih niko više nikad ne prepozna. Niko, sem Hrvata, ne može to da učini.

Niko.

A jučerašnjom presudom dobili su šansu da to opravdano i kvalitetno učine.

Neka im ruka ne zadrhti, kao onom krvoloku od jučer. Neka se otruju istinom, i učine ovaj svijet boljim.

Mi, Bošnjaci, ovu priči pričamo njima.

Ovu tragediju.

A oni je trebaju ispričati svojoj djeci, kako bi ona sutra mogla mirno spavati.

Ispravimo kičmu tog Spartanca, preodgojimo ga, platićemo i operaciju te četvrtaste vilice, kupićemo mu kamion bolji od Jure Francetića, učinićemo sve, samo da se on napokon smiri.

Jer, i on je samo čovjek, onaj čija su sela po dvadeset godina bila bez struje "za kaznu".Onaj koji se i danas od Mostara do Međugorjavozi "Titinim putevima".

Ako se već ukazala Gospa, onda mora biti neko dobro, pa da se napokon ukaže Hrvatima Gospina Mudrost koja će im osvijetliti njihovu čast, koja se ne nalazi na kamionima Jure Francetića, u jamama Jasenovca i Gradiške Stare ili po šumama Kozare.

Čast Bosanskih Hrvata je u veselim obrazima bucmaste Šokice, kojabezbrižno tanca uz šargiju, zajedno sa svojim fratrom, tetovirana po rukama, u svojoj čistoj bijeloj nošnji.

Tamo negdje na sajmu u Jajcu, kakve sam ih vidio kao dijete.

Čast Hrvata Bosne nije u Tuđmanovim bolesnim ambicijama, niti lažima njegovog sina.

Čast Hrvata Bosne je u običnom, nekad veselom, a nekad tužnom svakodnevnom životu, zajedno sa pravoslavcima i muslimanima ove Kraljevine Bosne Neuništive.

Živjela Bosna, živio Kulin Ban!

 Napomena: Stavovi izneseni u tekstu odražavaju mišljenje autora teksta, a ne nužno i stavove Bh. informaitvnog servisa INS.