Mostarac Mirsad Mirzo Ćemalović je sedam puta bio u logorima Hrvatskog vijeća obrane (HVO), a današnju presudu šestorici vojnih i političkih lidera tzv. Hrvatske Republike Herceg-Bosne (HRHB) za počinjene zločine će s velikom strepnjom čekati u Udruženju logoraša u Mostaru, gdje će biti organizirano javno praćenje izricanja presude.

"Proveo sam preko 320 dana u sedam logora HVO-a počevši od Veležovog igrališta, Hotela penzionera, Fakulteta, Heliodroma, Ljubuškog pa opet Heliodroma, Dretelja, pa opet Heliodrom dok nas na kraju nisu pustili 19. marta 1994.", kaže Ćemalović, prenosi Anadolija.

 Zločinci imaju bolje uslove

Maskirani vojnici HVO-a su jednog majskog jutra pokupili njega i brata, što je bio početak gotovo jednogodišnjeg boravka u logorima u Hercegovini.

"To je bilo 9. maja, 15 do 5 ujutro kad su me doveli na Veležovo igralište gdje sam zatekao četiri čovjeka i onda se to počelo kupiti. Do 2.000-3.000 ljudi je tu bilo.To me je igralište podsjetilo na 1973. godinu i na državni udar u Chileu i stadion Santiago de Chile gdje su ljude skupljali i zatvarali", kaže Ćemalović.

Sjećanja na te dane Ćemaloviću bude nemir, jer, kako kaže, nije lako proći logore, niti može biti zadovoljština u tome što su odgovorni ljudi za počinjene zločine u zatvoru, jer njima tretmani nisu ni slični onima koje je on proživio u logorima.

"Velika je razlika između zatvora i logora. Tamo su u zatvoru što su nešto uradili, a u logorima niste ništa uradili , samo ste bili drugi i drugačiji. I zatvoreni ste bez ikakvog razloga, bez ikakvih iole pristojnih uslova. U zatvorima danas oni imaju topli obrok, tri obroka i televiziju i mogu imati posjete i sve", ističe Ćemalović.

Nije mu lako prisjećati se strahota koje je proživio za vrijeme rata, ali je to nešto s čim mora živjeti i nešto što ne može ništa izbrisati iz sjećanja.

"Najteže je bilo prvo poniženje, a drugo što su mnogi ljudi izašli kao invalidi, a mnogi nisu uspjeli ni da izađu, te su mnogi nestali i ubijeni. Na prvoj liniju gdje su kopali rovove, gdje se pucalo teško je bilo izvući živu glavu, jer ste bili direktno izloženi", priča Ćemalović.

Danima bez vode i hrane

Kaže da bi o strahotama koje je proživio u logorima mogao pričati danima, a opet bi nešto izostavio. Činjenica da je više od 300 dana bio izložen maltretiranju i poniženjima za sebe govori koliko je to razdoblje bilo teško, prisjeća se Ćemalović.

"Najgori momenat je bio kad na Heliodromu izvedu nas 2.000 na igralište tamo i poredaju. Tada dolaze kamioni i samo izlaze oni šoferi i traže daj onome 10 onome 20 i tako vode ljude na rad. Vi se osjećate tu kao da ste na stočnoj pijaci, Hoću ovoga, ovoga neću. Onda kad se vraćaju vidite dolaze ranjeni, a nekih i nema", prisjeća se Ćemalović.

To su teške stvari koje se, naglašava, ne mogu zaboraviti i koje svakim pričanjem bude stare rane koje nikad nisu ni zacijelile. U nizu stravičnih scena koje ne želi ni izgovoriti Ćemalović podsjeća da je u logoru Dretelj bio tri dana u hangaru na 70 stepeni bez vode i hrane.

Kad se u vrtlogu strašnih prizora sjeti Ljubuškog i prisilnog rada, te trenutaka kad su jedni pravili put za tenkove, a drugi okopavali vinograde i duhan, ne može, a da ne spomene kad su naišli na grupu vojnika koji roštiljaju i trenutka kad je ponuđena zamjena njih 20 za jedno janje.

"Čovjek koji vas vodi, predstavio se da je iz Osijeka, a tamo pod jednim drvetom 10 vojnika HVO-a vrte janje. On kaže evo vam 20 muslimana za to janje i ovi govore 'bolje ih sam pobij nego mi'. To su poniženja koja normalan čovjek ne može da shvati. Da se tako ljudi mogu ponašati, a da im ništa niste uradili“, kaže Ćemalović.

Unatoč strahotama koje je proživio živi u rodnom Mostaru i osjeća se komotno, osim ako se izuzme opća teška ekonomska situacija.