Žalbeno vijeće Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), kojim predsjedava Carmel Agius, ujedno i predsjednik Tribunala, izreći će danas konačnu presudu u predmetu "Prlić i ostali".  

Nakon 23 godine rada Tribunala, ovo će biti posljednja presuda koju će on izreći, i to u najobimnijem postupuku pred tim sudom.

Bit će to tačka na 26-godišnju politiku tzv. Herceg-Bosne koja je iza sebe ostavila užase ubistava, logora, „živih štitova“, mučenja, zlostavljanja, ponižavanja nehrvatskog stanovništva...

Ovo nikako nije suđenje hrvatskom narodu, već jednoj velikodržavnoj politici nekadašnjeg vodstva susjedne zemlje.

Žalbeno vijeće će danas donijeti svoju odluku o tome je li postojao "udruženi zločinački" pothvat s ciljem etničkog čišćenja dijelova BiH.

Cilj „udruženog zločinačkog pothvata“, prema zaključcima prvostepene presude, bio je uspostava etnički čistog hrvatskog entiteta, barem djelomično u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine, i njegovo pripajanje Hrvatskoj kako bi se ostvarilo ujedinjenje hrvatskog naroda „u slučaju raspada BiH“, odnosno da on postane nezavisna država unutar BiH tijesno povezana s Hrvatskom.

Vijeće je zaključilo da su HVO i tzv. HZHB bili u funkciji ostvarivanja različitih aspekata zajedničkog zločinačkog cilja uspostave etnički homogenog prostora.

Prvostepena presuda u ovom predmetu donesena je 29.  maja 2013. godine, nakon čega su sve strane uložile žalbu.  Haški sud prvostepeno je osudio šestoricu zvaničnika tzv. Herceg-Bosne na ukupno 111 godina zatvora za ratne zločine. Jadranko Prlić tada je osuđen na 25 godina zatvora, a bivši ministar obrane Bruno Stojić na 20 godina.

Zapovjednici Glavnog stožera HVO generali Slobodan Praljak i Milivoj Petković osuđeni su na po 20 godina zatvora, zapovjednik vojne policije HVO-a Valentin Ćorić na 16 godina, dok je načelnik ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić osuđen na 10 godina.

Tužilaštvo smatra da bivši lideri bosanskih Hrvata zaslužuju duplo strožije kazne zatvora od onih koje su im odmjerene u prvostepenom postupku i zatražilo je od Žalbenog vijeća da ih osudi na ukupno 225 godina zatvora za zločine počinjene 1993. i 1994. na prostoru Herceg Bosne

Takve kazne bi, po Tužilaštvu, bile adekvatnije s obzirom na dugotrajnu kampanju etničkog čišćenja u osam opština tokom koje je više od deset hiljada Bošnjaka deložirano i protjerano, a na hiljade uhapšeno, zatočeno i odvođeno na prisilni rad na prve linije fronta gdje su bili izloženi smrtonosnoj vatri.

Tužiteljica Laurel Baig je, između ostalog, ukazala da prvostepeno vijeće prilikom izricanja kazne nije pridalo dovoljnu težinu opsadi istočnog Mostara u kojem je oko 55.000 ljudi "držano u klopci" tokom deset mjeseci, izloženo svakodnevnom granatiranju i snajperskoj vatri. Tužiteljica je opsadu Mostara usporedila sa opsadom Sarajeva.

Napomenula je da su bivši komandanti Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS Stanislav Galić i Dragomir Milošević čije su snage bile odgovorne za kampanju snajperskog i artiljerijskog terora nad Sarajevom osuđeni prvi na doživotni, a drugi na 29 godina zatvora.

Jadranko Prlić je na kraju ovogodišnje žalbene rasprave kazao da je ovo suđenja predstavljalo "tamnu stranu međunarodne pravde". Stojićevo obraćanje sudijama je “redigovano” odnosno brisano iz snimka koji je otišao u javnost, dok je Praljak optužio Armiju BiH za agresiju na Herceg-Bosnu i zaključio da je "njegova savjest čista". Petković je rekao da je u Herceg Bosnu došao iz rodne Hrvatske kako bi pomogao Hrvatskoj vojsci u operaciji oslobađanja južnog pojasa Hrvatske, a onda je tu i ostao.

Valentin Ćorić je svoje vrijeme iskoristio da optuži tužilaštvo da se koristilo "prljavim metodima"i da je za suradnike u haškim procesima "pogodbenjački angažiralo pojedine odvjetnike, pojedine sumnjive djelatnike sigurnosnih službi i pojedine političare najvišeg državnog ranga".

"Ti nečasni pojedinci koji su najčešće dolazili iz reda hrvatskog naroda prodali su se svojim lažnim svjedočenjima, tajnim suradništvom s tužiteljstvom kao i nuđenjem probranih ratnih dokumenata i falsifikata", rekao je Ćorić.

Čujete li glasove?

Na kraju, podsjećamo na veoma snažnu završnu riječ koje je početkom 2011. godine izno haški tužitelje Keneth Scott na kraju suđenja.

Čujete li glasove? Časni sude: čujete li glasove? Glasove žrtava?

Čujete ih iz Gornjega Vakufa. Iz Jablanice. Iz Mostara. Iz Stoca. Sa Heliodroma. Iz Dretelja. Iz Gabele. Iz Ljubuškoga. A nisu sve to glasovi Muslimana. Čuju se i glasovi Hrvata. Hrvatskih žrtava.

Čujete li glasove časni suci? Čujete li glasove?

Mi držimo određenu moć kao pomoćnici bespomoćnih da se žrtvama učini pravda.

Ponovit ću. Mi držimo određenu moć, kao pomoćnici bespomoćnih, da se žrtvama učini pravda.

Mi moramo kao pomoćnici djelovati u njihovo ime. Tražeći pravdu. Čineći pravdu. Da bismo nemoćnima udijelili moć.

Čujete li glasove žrtava?

Oni vape za pravdom.