Piše: Anesa Karaica

Na Bliskom Istoku se već decenijima igraju nebrojene utakmice ekonomskih ratova koji za cilj imaju crtanje kako novih demografskih tako i kulturnih karti svijeta. Tamo je do danas uništen ogroman broj kulturnog blaga, što je vrlo pogubna činjenica za svjetsku civilizaciju.

Kulturno čišćenje

Ali, to nije jedini interes tamošnjih ratnih sponzora. Najveći dio kulturnog blaga, neprocjenjivih vrijednosnih razmjera, biva opljačkan i sistematski distribuiran na crnoj internacionalnoj berzi kulturnog naslijeđa. Ratovima se nakon pljačke uništavaju građevine koje stoljećima simboliziraju kolijevku čovječanstva jer se ne mogu prenijeti negdje drugo. 

Danas, bez obzira na globalni tehnološki napredak, itekako nedostaje mimara, vajara, slikara, kaligrafa i ostalih umjetnika koji bi se iole mogli pohvaliti kvalitetama kakvim su se hvalili njihovi strukovni preci koji su stoljećima unazad davali fizički oblik kulturne svijesti tada živućih narodnih masa na prostorima današnjeg Bliskog istoka. S obzirom da kolonijalno iskorištavanje prestalo da doprinosi globalnoj ekonomiji, bivši kolonijalisti su iznjedrili novi, s kulturološkog aspekta, još pogubniji režim, dakako – ratni režim.

Uništavanjem kulturnih muzeja pod vedrim nebom kao što su sirijski Halep, Damask i Palmira u pitanje se dovodi ne samo arhitektonsko naslijeđe tamošnjih naroda, nego i njihov kulturni i nacionalni identitet. Prema spiskovima Ujedinjenih naroda iz 2016. godine, samo u Siriji totalno su uništene čak 24 kulturo-historijske građevine, a čak 300 različitih kulturnih artefakta je ukradeno.

Tako je 2013. godine uništena Velika džamija u Halepu sagrađena tokom Ummayad-perioda, 600-tih godina pretprošlog milenija, a obnavljana u davnom 12-tom vijeku prošlog milenija. Naime, 2014. godine u Palmiri je uništen Rimski teatar, a 2015. i Monumentalna arka stara više od 2.000 godina. Zatim Umayyad-džamija u Damasku, poznata kao i Velika Al-Walidova džamija, sagrađena početkom dalekih 700-tih godina. Ovaj negativan trend kulturnog čišćenja neprocjenjivog blaga Bliskog istoka nastavljen je do danas kad smo i sami, 23. juna ove godine, bili svjedocima potpunog uništenja Al-Nuri džamije u iračkom gradu Mosul.

Iskorjenjavanje klturnih identiteta

Ovakvo strateško, sistematsko uništavanje, prema istraživanjima švedskih naučnika pri Švedskom nacionalnom zavodu za kulturno naslijeđe, prouzrokovat će primarno iskorijenjavanje i poteškoće pri vizualiziranju vlastitih kulturnih identiteta kod budućih naraštaja direktno oštećenih naroda.

Kulturna baština je prema švedskom istraživanju od velikog značaja za razvoj i budućnost  kulturnih, etničkih, političkih i vjerskih identiteta, koji se smatraju najvažnijim faktorima u oružanim sukobima. Globalizacija stvara nove potrebe i izazove kako definisanja tako i očuvanja i održavanja kulturne baštine za buduće naraštaje, ako uzmemo u obzir da je percepcija kulturne baštine ljudska društvena potreba da potvrdi svoj identitet - bilo kao dio nacije, društva, zajednice, ili pojedinca.

Materijalne i immaterijalne komponenete kulturne baštine

Pod tradicionalnim pojmom ”kulturne baštine” podrazumijevaju se, prije svega, materijalne stvari, kao što su artefakti, građevine i različiti spomenici. Međutim, ovaj pojam je mnogo opsežniji i podrazumijeva i kulturni immaterijalni pejzaž koji obuhvata kulturno, društveno-političke i vjerske vrijednosti.

Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, nauku i kulturu (UNESCO 2003.) u definiciju kulturne baštine uključuje i immaterijalne elemente, među kojima i karakteristične različite izraze, znanja i vještine koje zajednice i grupe koriste kako bi djelovale na svoju kulturu.

Primjeri uključuju usmeno predanje, jezik, tradiciju, mitove, rituale, scenske umjetnosti i rukotvorine. Dominantan pogled na kulturnu baštinu smatra se socijalno obilježenim i drugačije ga tumače i oblikuju iskustva svake generacije, prema potrebi razvijanja vlastitog identiteta. Kulturna baština je kako vlastito razumijevanje kulture, socijalne strukture, historije i nacionalnosti, tako i ideologije, religije i etniciteta.

Trafiking kulturnim naslijeđem

Većina zemalja bogatih kulturnom baštinom je oduvijek bila izložena pljačkama i trafikingu vrijednim artefaktima poput Egipta, Sirije, te Maroka, ali u različitom stepenu. Istraživanje Švedskog zavoda za kulturno naslijeđe dolazi do saznanja da je ovaj trend u stalnom porastu, te glavnim uzrocima pljačke smatraju goleme razlike u prihodima, rašireno siromaštvo i nezakonitu internacionalnu trgovinu kulturnim objektima. Snažan prirast u svjetskoj ekonomiji je, također, jedan od faktora, koji intenzivira potražnju za unikatima i kulturnim vrijednostima, te tako potiče međunarodnu ilegalnu trgovinu.

Dosadašnja svjetska istraživanja pokazala su da kombinacija međunarodnog tržišta antikvitetima, povećan turizam i visok udio stranog prisustva ima mješoviti utjecaj na kulturnu baštinu na globalnom nivou. Povećana internacionalizacija ne samo da generiše sredstva koja se mogu koristiti za upravljanje i zaštitu nacionalne baštine, nego skreće i međunarodnu pažnju čime povećava vrijednost kulturnog naslijeđa, što povećava rizik od nezakonitog iskopavanja, pljačkanje i internacionalni trafiking kulturnom baštinom. Osim toga, glavni faktor rizika za povećanje pljačke kulturnog naslijeđa su geografski položaj i vladajuća socijalna situacija.

Uloga kulturne baštine u ratovima

Kulturna baština u ratovima poprima historijski i geografski kontekst, i kao takva podliježe velikim uništenjima. Savremeni načini ratovanja odlikuju se uništenjima velikih razmjera, što podrazumijeva da je veliki dio zajedničke kulturne baštine čovječanstva zauvijek devastiran.

Odnos između kulturne baštine i rata je višestruk, što potencira tri osnovna problema i to: namjerno uništavanje kulturne baštine zbog političko-strateških ciljeva, zatim pljačkanje i ilegalna trgovina, te kolateralna šteta kao rezultat vojnih operacija.

Da li u današnjem svijetu postojanje i očuvanje kulturnog identiteta postaje mač s dvije oštrice? S jedne strane, stvaranje zajedničkog kulturnog identiteta i očuvanje materijalne i immaterijalne kulturne baštine je važan faktor u prevenciji nasilja i izgradnji mira.

Dok se, s druge strane, kulturni identiteti i naslijeđe koriste kao sredstvo za mobilizaciju različitih populacija. Važnost kulture, nacionalnosti, religije, jezika i historije, kao osnove kulturnih identiteta, djeluju kao katalizatori i ne smatraju se glavnim uzrocima rata. Zagovornici ovog pristupa tvrde da kulturni identitet kreatori ratova koriste kao operativna sredstva pri mobilizaciji stanovništva s namjerom postizanja određenih političkih ili ekonomskih ciljeva.

U oružanim sukobima kulturno naslijeđe ima važniju ulogu nego se čini, jer se koristi ne samo kao ekonomski, nego kao i psihološki resurs. Gubitkom ili uništenjem kulturne baštine ozakonjuju se različiti politički ciljevi i mobilizuje populacija protiv zajedničkog neprijatelja.

Pljačke kulturnih objekata obezbjeđuju dodatna sredstva za finansiranje nastavka vojnog sukoba, te doprinose na polju demoralisanja neprijatelja. Osim što se uništavanje kulturne baštine koristi u propagandne svrhe. Baština biva uništavana da bi se time široj javnosti poslala snažna politička poruka.

Jesmo li izvukli pouku?

No, sve smo to mi imali priliku vidjeti u Bosni i Hercegovini prije samo četvrt stoljeća.

Uzmemo li u obzir da je u Bosni i Hercegovini tokom agresije 1992.- 1995. kulturno naslijeđe prvenstveno namjerno uništavano od strane agresora (kulturocid), a neizbježno bivalo i kolateralnom štetom, proizlazi pitanje koju smo pouku izvukli i šta kao pojedinci možemo uraditi za očuvanje naše autentičnosti i kulturnog identiteta?