Rezultati studije su više nego jasni: mi novinari imamo moć da svojim izvještavanjem odlučujemo o ljudskim životima, navodi u svojoj analizi o izvještavanju o terorizmu njemački Deutsche Welle.

Kako kažu, novinarski izvještaji mogu da ubiju. I to kada se izvještava o terorističkim napadima, sa slikama žrtava i počinilaca, spekulacijama o motivima napada i pozadini, emotivnom izboru riječi a najbolje ako je to sve na naslovnoj strani ili živom televizijskom prijenosu.

Michael Jetter, stručnjak za medije sa Univerziteta zapadne Australije u Perthu, godinama se bavi istraživanjima na polju simbiotičke veze medija i terorizma. Za svoju nedavno objavljenu studiju analizirao je 61.000 terorističkih napada od 1970. do 2012. u preko 200 zemalja i postavljao ih u vezu sa razmjerom izvještavanja u američkom New York Timesu. Rezultat istraživanja je potkrijepio je hipotezu da je broj terorističkih napada u korelaciji sa intenzivnim medijskim napisima.

Svaki dodatni izvještaj o terorističkom napadu povećava broj napada u narednoj sedmici za 1,4. Da li je to zaista tako? Jetter je uradio test: „Vidi se u danima kada se izvještava o uraganu a ne o Al Qaedi da u narednoj sedmici ima manje napada“, rekao je on. Jedan mogući razlog je jednostavna psihologija.

To bi mogao biti tzv. Verterov efekt koji vodi iz jednog u drugi napad. Sociolog David Phillips je ovaj pojam uveo 1970. inspirisan Getteovim romanom „Jadi mladog Vertera“. Glavni protagonista oduzima sebi život zbog neostvarene ljubavi i već tada u XVIII vijeku ga mnogi oponašaju.

„Pod Verterovim efektom se misli na fenomen da broj samoubistava među stanovništvom frapantno raste ako se u medijima prominentno i senzacionalistički izvještava o samoubistu“, kaže Benedikt Till, psiholog na Medicinskom fakultetu u Beču.

To posebno važi kada se samoubistvo detaljno opisuje. Ili motivi samog čina (samoubistvo zbog razvoda ili dugova) koji postaju predmet najgorih spekulacija. „Sve to ima mnogo potencijala za identifikaciju“, kaže naučnik koji se bavi istraživanjem na polju samoubistava Till. Čak i fotografije bližnjih koji žale za onim ko je počinio samoubistvo mogu da podstaknu potencijalne „imitatore“.

Naravno da senzacionalistički napisan članak ljude koji nisu u krizi neće natjerati da počine samoubistvo. Ali, za nekoga ko razmišlja da se ubije i ko je već u „suicidalnom razvojnom procesu“, medijski napisi bi mogli biti kap koja preliva čašu.

No, kada je riječ o temi samoubistva novinari u međuvremenu znaju kolika je njihova odgovornost. Novinarski kodeks sugerira „suzdržanost“ prilikom izvještavanja o samoubistvu, no takva direktiva za sada ne postoji kada je riječ o terorističkim napadima. A posljedice su fatalne.

„Već postoje prva istraživanja koja ukazuju na to da se teroristički napadi imitiraju. Kada se dakle u medijima intenzivno izvještava o terorističkim napadima ili krvoprolićima to dovodi do drugih napada“, kaže Till. Medijski izvještaji bi mogli da kod već radikaliziranih osoba, ali koje su do tog trenutka bile ambivalentne, budu upravo ta kap koja preliva čašu. Tillove američke kolege su izradile nacrt kodeksa za novinare koji izvještavaju o masovnim ubistvima. Njemačkim novinarima je do sada nedostajao ovakav vid orijentacije, piše DW.

No, nije samo bitno kako se izvještava o terorističkim napadima već i koliko. To je vrlo jasno u studiji Michaela Jettersa. „Mi bismo morali kvantitativno manje da izvještavamo, onda ćemo vidjeti i manje napada“, kaže ovaj stručnjak za medije. To znači ne samo manje fotografija, manje uvodnih članaka, manje emocionalnih riječi, već generalno manje tekstova, tvrdi on.

Jetter ima još jednu teoriju zbog čega više članaka dovodi do više napada. „Tu bi mogao biti potpuno racionalan plan terorističkih organizacija koje koriste trenutak ogromne medijske pažnje i zbog toga jednostavno učine još nekoliko napada.“

Bilo da je u pitanju Verterov efekt ili racionalno planiranje, svaki članak teroristima obezbjeđuje pažnju za kojom žude.