Piše: Avdo HUSEINOVIĆ

Početak agresije i genocida,ugasili subajramski nur na licima Bošnjaka početkom aprila 1992. godine.

Nepoznati narodni pjesnik što davno ispjeva sevdalinku "Ni bajrami više nisu, kao što su nekad bili...", kao da je ovom neprolaznom pjesmom, zloslutno najavio najkrvaviji period u historiji Bosne i Hercegovine.

Godine 1992. prvi dan Ramazanskog bajrama bio je u subotu 04. aprila.

Niko nije mogao pretpostaviti da će na taj uzvišeni dan, jedinica „Srpska dobrovoljačka  garda“ iz sastava Službe državne bezbjednosti Srbije, nakon što je dva dana ranije izvršila okupaciju Bijeljine, nizati  svoje krvave tragove na ulicama ovog semberskog bisera.

Bio je to dan kad su zločinci iz ove jedinice, kojom je komandovao Željko Ražnatović Arkan, ubili desetine Bošnjaka, a više stotina njih će biti ubijeno u danima koji će uslijediti.

- Pobili su stotine ljudi, hiljade  odveli u logor na prinudni rad.  Protjerali su 35.000 Bošnjaka,  opljačkali sve redom. Bilo je mnogo silovanja i ponižavanja, a srušene su i sve bijeljinske džamije – kaže Jusuf Trbić, žrtva Arkanovog divljanja, danas borac za istinu i hroničar zločina nad Bošnjacima u Semberiji.

Bajram dođe, Sarajevo gori

U noći između 03. i 04. aprila 1992.godine, Sarajevom suodjekivali rafali. Srpska demokratska stranka Bosne i Herecgovine (SDS BiH), tako je najavljivala krvavi Bajram.

“Za prvi dan Ramazanskog bajrama, u vrijeme obavljanja Bajram-namaza, čuje se pucnjava u gradu, a najčešće dolazi iz rubnih dijelova grada.

Nepoznate osobe s čarapama na glavama pucaju u vozila i otimaju ih, ima ranjenih i ubijenih. Prema naknadnoj evidenciji, 04. aprila 1992. godine ubijeno je osam građana Sarajeva. Simbolika napada na Bajram, vidljiva je i u prezimenima troje ubijenih: Bajramovića Amila, Jasmina i Emke“ - kaže Nihad Halilbegović, autor knjige „Sarajevo od referenduma do agresije i napada na grad“.

U noći 04. na 05. april 1992.godine, dok su Sarajlije mirno spavale, u Sarajevu se dešavala „noć D“,  jer  Srbi, uz pomoć bivše Jugoslovenske narodne armije, pokušavaju zauzeti sarajevske policijske stanice.

Bila je to  noć straha i zebnje, u kojoj se uspjelo  sačuvati jezgro sarajevskih policijskih stanica,  u općinama Novo Sarajevo, Centar, Stari Grad i Novi Grad.

U toj  noći  Sarajevski aerodrom je i zvanično okupiran. Okupaciju su izvršili pitomci i vojna policija Vazduhoplovne vojne akademije Rajlovac u sadjejstvu sa jedinicom niških specijalaca, a akcijom je komandovao pukovnik Vidoje Magazin. Prilikom napada na Sarajevski aerodrom, vojnici JNA su ubili dvojicu policajaca MUP-a Republike Bosne i Hercegovine Reufa Muhića i Jasmina Kadića. Za ubistvo u  policajaca na Sarajevskom aerodromu do danas niko nije odgovarao.

Do sada se pisalo i govorilo da su 05. aprila1992. godine, ubijene Suada Dilberović i Olga Sučić, na antiratnim demonstracijama na Vrabanja mostu.

Prema Halilbegovićevom istraživanju, tog 05. aprila 1992.godine, drugog dana Ramazanskog bajrama, ubijena su 133 građanina Sarajeva. Četvrtak, 11. juni 1992.godine, bio je prvi dan Kurban bajrama.

Mnogim Bošnjacima Ljutočke doline ostaće vječno pitanje i dilema, zašto su srpski vojnici izabrali Kurban bajram za početak napada na ovo područje.

Srpske snage su tog dana, oko podneva ušle u Ćukove i Lužine, da bi oko 14 sati bili i u centru Orašca. Ulazak u Ćukove, Orašac, Duljke praćen je pucnjavom iz pješadijskog i protivavionskog oružja koje je bilo na oklopnim vozilima. Pucali su sa zapaljivom municijom, tako da je velik broj kuća, štala, sijena planuo i počeo gorjeti. Dolinom Une je ubrzo zavladao dim i miris paljevine. Prilikom ulaska srpskih vojnika u  Ljutočku dolinu, bilo je  ubijenih i ranjenih Bošnjaka.

Zločin u Čelopeku

Veliki zločin jedinica „Žute ose“, koja je bila pod efektivnom kontrolom Službe državne bezbjednosti Srbije, počinila je nad Bošnjacima iz mjesta Divič kod  Zvornika.

„Žutim osama“je komandovao Vojin Vučković Žućo, a u zločinima je prednjačio njegov brat Dušan Vučković Repić iz Umke kod Obrenovca. 

Po naredbi Slavka Erića, zamjenika komandira policije Zvornik, 162 Bošnjakaiz Diviča,  prevezeno je uz policijsku pratnju u Dom kulture u Čelopeku. 

Početkom juna 1992. godine, Repić je najavio logorašima “da će krvavo proslaviti Bajram”.

U presudi Višeg suda u Beogradu od 16.decembra 2011. godine se navodi:

„11. juna 1992. godine, na Bajram, Darko Janković Pufta iz Kraljeva, u Dom kulture Čelopek je ušao zajedno sa Dušanom Vučkovićem Repićem i još nekoliko drugih neidentifikovanih osoba, te su  naredili da na binu Doma kulture izađu očevi i sinovi, da svuku odeću sa sebe, te da vrše oralni seks među sobom sa menjanjem uloga u ovom činu, što su oštećeni morali da čine, a ostali da gledaju, pa je tako na binu izvedeno nekoliko parova očeva i sinova, među kojima su bili i Jahijagić Fikret i njegov sin Almir, Bikić Mehmedalija i njegov sin ili sinovac Šaban. Istom prilikom u Domu kulture Čelopek, Pufta i Repić su lišili života najmanje devet lica.“

Ni Bošnjaci Višegrada nikada neće zaboraviti zlo koje su im dojučerašnje komšije priredile u danima Kurban bajrama.

U jednom  pisanom svjedočanstvu Mevla Memišević svjedoči:

„Mog muža Hasana, za Kurban bajram  1992. godine, prvo su tri dana gonili da čisti krv koja je ostala na mostu Mehmed paše Sokolovića, kad su klali narod, a četvrti dan su i njega zaklali.“

Višegrađani svjedoče da je veliki pokolj izvršen uoči Kurban-bajrama 1992. godine, 10. na 11. juni. Samo na Novom mostu, nizvodno od višegradske ćuprije, ubijeno je oko 300 Bošnjaka. Ratni zločinac Momir Savić, treći dan Kurban bajrama, prilikom protjerivanja  Bošnjaka iz naselja Dušće u pravcu Višegrada, po dolasku do zgrade „Biroa za zapošljavanje“,  iz kolone je izdvojio pet Bošnjaka, te ih vratio u  Dušće, gdje ih je pobio u štali Ajke Balić.

Živa lomača u Pionirskoj

Kada su srpski vojnici 13. juna 1992. godine, ušli u selo Koritnik, tu su zatekli uglavnom žene, djecu i pokojeg starca. Nastupio je sličan scenarij, kao i u drugim selima u okolici Višegrada.

Uplašenom narodu rečeno je „da se spreme jer ih čeka autobus za Kladanj, te da moraju što prije krenuti.“ Idući prema gradu, kolona od 60 izbjeglica zaustavlja se u selo Sase, gdje vojnici kupe nekoliko preostalih stanovnika i vode ih u naselje Nova Mahala u Pionirsku ulicu, u kuću Jusufa Memića. Već je nastupio 14. juni,posljednji dan Kurban bajrama, kada su im ušli u kuću i rekli da će odmah biti premješteni u susjednu kuću Adema Omeragića.

Kada su prebačeni u kuću Omeragića, osjetili su da je po ćilimima i zidovima prolivena smjesa slična benzinu. Procjenuje se da je najmanje 60 ljudi, od toga 19 djece, bilo u podrumu, kada su kuću zapalili vojnici pod komandom Milana i Sredoja Lukića.Nekoliko zatočenika je preživjelo. Najmlađa žrva je bila bezimena beba od dva dana dijete Senada Kurspahića.

TridesetdvogodišnjaIsmeta Kurspahić je preživjela „živu lomaču“ u Pionirskoj ulici i u Domu zdravlja Višegrad zatražila pomoć. Tom prilikom je  uvedena u protokol Doma zdravlja. Nakon toga je ubijena, njeni posmrtni ostaci sa langetom na ruci,  pronađeni su u višegradskom mezarju Stražište 2010.godine.

U noći sa 13. na 14. juni 1992. godine, na lokalitetu mostarske gradske deponije Uborak strijeljano je 88, a na lokalitetu Sutina 26 nedužnih Bošnjaka i Hrvata. Krvavi mostarski Bajram nije preživjelo  114 civila, od kojih je 29 hrvatske, a 85 bošnjačke nacionalnosti.

Uborak i Sutina su prve ekshumirane masovne grobnice u BiH i jedan od najvećih nekažnjenih zločina tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Navršilo se 25 godina od ovog zločina, a Tužilaštvo BiH još uvijek nije podnijelo optužnicu protiv odgovornih i počinitelja.

Pod nadzorom Mileta Stojanovića, upravnika logora Rajlovac, Nikole Stanišića i Žarka Krsmana Šoka, Bošnjaci, logoraši iz sarajevskih naselja Ahatovići, Dobroševići i Bojnik, četvrtog dana Kurban bajarama, u nedjelju 14.juna 1992.godine, potrpani u GRAS-ov autobus broj 75 i u pratnji četiri putnička vozila povezeni u nepoznatom pravcu.

Rečeno im je da idu na razmjenu. Dovezeni su u mjesto Sokolina kod Srednjeg, na području općine Ilijaš, gdje je autobus stao. Vozač i pratioci su izašli da navodno natoče vode za prokuhali hladnjak, a onda,  nekoliko minuta kasnije, negdje iza 19 sati, počeli su pucati po autobusu, ispaljivati zolje, bacati bombe, pucati iz pješadijskog oružja. Autobus smrti nije preživjelo 48 Bošnjaka.

Bajramski turnir smrti

Godine 1993. Kurban bajram je došao u utorak  01. juna. Tog dana iz pravca Lukavice, oko 10 sati i 20 minuta, u razmaku od desetak sekundi, ispaljene su dvije minobacačke granate, koje su eksplodirale na igralište, na parkingu između Trga djece Dobrinje i ulice Grada Bakua, gdje se odigravao Bajramski fudbalski turnir. Granate su ubile 15, a ranile 112 civila.

Bio je to strašan  prizor. Dobrinjski mladići i dječaci odigrali su svoju utakmicu života i prkosa na parkingu okruženom automobilskim olupinama. Tog kobnog dana Omeru  Mulaahmetoviću je ubijen 16-godišnji sin Kemal.

- Moje dijete je imalo svega 16 godina i bio je među starijima, koji su toga dana ubijeni samo zato što su prkosili smrti u blokiranoj Dobrinji. Tog dana sam pratio goste koji su došli da zajedno proslavimo Bajram i spremao se da izađem i prisustvujem Bajramskom turniru,  odjeknula je jaka eksplozija, a nakon toga vriska i galama. Ovdje je nastao pokolj. Dotrčao sam na parking kako bi pomogao ranjenima. U toj masi ležao je i moj sin. Bio je živ, ali bez svijesti. Preminuo je nakon nekoliko dana - kaže Mulaahmetović.

Na Bajramskom turniru na Dobrinji  ubijeni su: Atif Bajraktarević, Mirza Deljković, Alija Godinjak, Adnan Mirvić, Kemal Mulaahmetović, Dragan Osadčij, Refik Ramić, Jusuf Razić, Munir Šabanić, Adel Selmanović, Danijel Šolaja, Damir Trebo, Asim Zagorica i Marko Žižić.

Ne znam kad ću, ako neću sad, ispričati priču koju mi je prošle godine u Janji ispričao Osman  ef. Kavazović, najstariji brat reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića, prije agresije imam u Brezovom Polju kod Brčkog i jedan od autentičnih svjedoka logorskog pakla kroz koji je, skupa s nekoliko stotina svojih džematlija, prošao u logorima Luka Brčko i Batković kod Bijeljine.

- Bilo je logoraša u Batkoviću, koji su  postili za vrijeme Ramazana. I od onih minimalnih količina hrane, drugi logoraši su nam ostavljali za iftara i sehura. Klanjali smo tako što bi dio logoraša oko nas napravio špalir da ne vide stražari, a mi bi se tiho, skoro nečujno  posafali i obavaljali namaz. Bajram namaz smo klanjali u našim mučilištima-priča ef. Kavazović.

"Ni bajrami više nisu, kao što su nekad bili...", ali ih, za razliku onih u godinama agresije, ipak dočekujemo sa vraćenim nurom na licima Bošnjaka.