Piše: Nafisa Latić

Ovaj novembar obilježava 30 godina otkako je potpisan Dejtonski mirovni sporazum, sporazum koji je okončao jedan od najbrutalnijih ratova u Evropi – rat u Bosni i Hercegovini.

Toliko godina kasnije, o njemu se i dalje žestoko raspravlja; političari ga spominju svakodnevno, intelektualci ukazuju na njegova ograničenja, a mi, mlađe generacije, pokušavamo gledati u budućnost umjesto da beskonačno raspravljamo o tome šta je moglo biti drugačije, uz trezveno sagledavanje njegovih granica.

Flaster preko dubokih rana

Nakon tri i po godine nezamislivog nasilja, etničkog čišćenja i ratnih zločina, međunarodna zajednica reagovala je sporo i nije uspjela spriječiti genocid koji se u julu 1995. odvijao u Srebrenici. Upravo je to poguralo zaraćene strane da četiri mjeseca kasnije potpišu sporazum, u sjenci neuspjeha, u Daytonu, u saveznoj državi Ohio.

Sporazum je kasnije formalno potpisan u Parizu, i iako je sačuvao Bosnu i Hercegovinu kao jedinstvenu, suverenu državu, podijelio ju je na dvije visoko autonomne jedinice – Federaciju Bosne i Hercegovine i Republiku Srpsku – te distrikt Brčko. Danas mnogi Bosanci smatraju da cilj sporazuma nikada nije bio stvaranje temelja za ujedinjenu državu; bio je to flaster preko dubokih rana, prvenstveno namijenjen da spasi živote.

U Banjoj Luci, nasuprot tome, mnogi u njemu vide stvarno vlasništvo. Dejton je legitimirao postojanje Republike Srpske, učvrstio njene političke strukture i dao joj moć daleko veću nego što bi to dao obični sporazum. Problem je u tome što sve strane gledaju na Dejton kroz različite prizme, a ta razilaženja postala su ključni izazov za budućnost Bosne.

Bosna možda jeste u miru, ali taj mir djeluje krhko. Dok je pažnja svijeta usmjerena drugdje – na Ukrajinu, na rivalstva velikih sila – stari strahovi ponovo izranjaju. Milorad Dodik, lider Republike Srpske, i dalje koketira s otcjepljenjem, a uprkos ranijim osudama, međunarodni pritisak djeluje sve slabije. Nedavna odluka Sjedinjenih Država da mu ukinu sankcije, uprkos nacionalističkoj retorici, samo produbljuje strepnju.

Upravo u takvom okruženju moramo preispitati ulogu Britanije, ne samo u onome što je Dejton postigao, već i u onome što nije uspio osigurati.

U godinama nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, Britanija je postala jedan od najaktivnijih međunarodnih aktera u Bosni i Hercegovini. Ako su SAD isporučile odlučujući diplomatski pritisak koji je okončao rat, Britanija je bila ta koja je pomogla sprovesti, primijeniti i odbraniti mir koji je uslijedio.

Ruski utjecaj raste

London je ulagao resurse, stručnost i politički kapital u stabilizaciju razorene zemlje. Britanski sudije i tužioci postali su stubovi Haškog tribunala, gurajući naprijed procesuiranje ratnih zločinaca, od Karadžića do Mladića, te podržavajući sarajevske sudove za ratne zločine.

Britanski vojni savjetnici vodili su proces ujedinjenja oružanih snaga BiH, demontirajući ratne armije i stvarajući jedinstvenu državnu strukturu koja i danas ostaje najfunkcionalnija institucija u zemlji. Ujedinjeno Kraljevstvo je također mnogo uložilo u reformu policije, institucije vladavine prava i borbu protiv korupcije. Gotovo dvije decenije, Bosna je bila jedno od mjesta gdje je britanska diplomatija najviše značila i gdje je njena reputacija ozbiljnosti, profesionalnosti i moralne jasnoće bila najjača. No trideset godina kasnije, ta ostavština djeluje krhko.

Danas zemljom ponovo vlada osjećaj strepnje. Ustavni poredak se rutinski dovodi u pitanje. Prijetnje secesijom iz rukovodstva Republike Srpske postale su politička rutina, a ne izuzetak. Ruski utjecaj raste. Proces proširenja EU teče ledenom brzinom. Mladi masovno odlaze. A Bosanci sa zebnjom posmatraju kako globalne krize, od Ukrajine do Gaze, odvlače međunarodnu pažnju drugdje. Mnogi se boje poruke koja bi mogla uslijediti: šta ako ponovo izbije nasilje?

NATO je upozorio da “neće dopustiti sigurnosni vakuum” i insistirao da se Dejtonski sporazum mora u potpunosti poštovati – ne selektivno tumačiti, ne prazniti iznutra, ne prepisivati u prkos međunarodnom poretku. Ovo je odraz sve jačeg konsenzusa među zapadnim zvaničnicima: mir u Bosni ne smije se uzeti zdravo za gotovo.

I evo suštine: Bosna je mjesto na kojem Britanija može ponovo steći utjecaj i pokazati NATO-u i EU da može pomoći održati mir u jednoj od najnestabilnijih evropskih regija.

Prije svega, pogledajmo ulogu Ujedinjenog Kraljevstva u Evropi nakon Brexita. Neki tvrde da je Britanija izgubila formalni utjecaj jer više nije “u sobi” gdje se donose odluke EU. Drugi ukazuju na analize Instituta za sigurnosne studije EU, upozoravajući da je Brexit oslablio reputaciju Britanije kao multilateralnog rješavača problema. Ipak, stručnjaci za sigurnost ističu da UK ostaje teška kategorija – kroz NATO, obavještajne mreže i regionalna odbrambena partnerstva poput Joint Expeditionary Force. Oni sugeriraju da Britanija nije izgubila utjecaj; samo je promijenila gdje i kako ga ostvaruje.

Bosna je test da li će ta promjena postati prilika ili praznina. Za razliku od regulativne politike EU, gdje je UK sada autsajder, Bosna je prostor u kojem britanska moć i dalje ima težinu. London je garant Dejtonskog sporazuma. Ima moralnu ostavštinu vezanu za pravdu nakon rata. Ima duboku stručnost u sigurnosnim pitanjima Balkana i izgradnji institucija. I ima alate koje se Bruxelles često ustručava koristiti: ciljane sankcije, snažnu diplomatiju i direktan glas u donošenju odluka NATO-a.

Ako “Global Britain” znači išta više od slogana, onda mora značiti angažman tamo gdje još ima stratešku prednost – a Bosna je upravo takvo mjesto. Braneći suverenitet Bosne, suprotstavljajući se secesionističkim prijetnjama, obuzdavajući ruski utjecaj, podržavajući ustavne reforme i tijesnije sarađujući sa SAD-om i EU, UK može učiniti ono što akademici opisuju kao ključno za održavanje relevantnosti nakon Brexita: djelovati kao sigurnosni lider, a ne politički posmatrač.

Bosni treba posvećenost

Britanija nije izgubila utjecaj u Evropi – ali izgubiće ga ako ga ne bude koristila.

Bosna nije samo kriza koja čeka da se desi. Ona je prilika za Britaniju da dokaže da njen izlazak iz EU nije označio kraj njene uloge u oblikovanju evropskog mira. Trideset godina nakon Dejtona, Bosni ne treba nostalgija iz Londona. Treba joj posvećenost. Treba joj jasnoća.

Posebno je bilo značajno vidjeti vojvotkinju od Edinburgha kako u julu 2025. posjećuje Bosnu povodom 30. godišnjice genocida u Srebrenici. UK je ugostio i sastanak Briselskog procesa u Londonu, okupljajući lidere Zapadnog Balkana radi razgovora o reformama – događaj koji pokazuje da UK i dalje može okupljati i utjecati na regionalnu diplomatiju.

Ali sljedeće, nadamo se da ćemo vidjeti i premijera Keira Starmera u Bosni, s jasnom porukom da neće dopustiti da naslijeđe Dejtona i sav uložen trud u postratne reforme Bosne budu dovedeni u pitanje.

Bosni treba da Britanija ponovo učini ono što je nekad radila najbolje: da pomogne očuvati mir za koji su toliki dali život.