Odgovorno novinarstvo i pozitivne priče podržavaju ljudi koji vjeruju u istinske vrijednosti. Podržite Ins.ba. Podržite put Istine i Dobra. Više saznajte ovdje.

__________________________________________________________________________________________________

Živimo u vremenu u kojem se često čini da zidovi nepovjerenja rastu brže od mostova razumijevanja. Javnim prostorom dominiraju podjele, oštre riječi i sumnje jednih prema drugima. U takvoj atmosferi međureligijski dijalog nije tek ukras ili plemenita ideja, nego osnovna potreba.

On je dah koji društvu daje snagu da preživi, da ne potone u vlastite strahove i da pronađe put prema budućnosti.

Primjeri koji svjedoče o toj snazi postoje oko nas, samo ih treba primijetiti i zapisati. Jedan od njih dolazi s Kupresa. Obnova tamošnje džamije, u kojoj su, uz muslimane, učestvovali i Hrvati-katolici i Srbi-pravoslavni, priča je o dobroti koja nadilazi sve granice, prenosi Bosnian News Service.

Ova Božjka kuća je obnovljena ne samo kao kuća molitve, nego i kao spomenik solidarnosti. Kada komšija pruži ruku da bi se obnovilo mjesto molitve drugome, on time svjedoči da svetinje pripadaju svima – jer su dio zajedničkog pamćenja i ljudskog dostojanstva.

Slično svjedočanstvo dolazi i iz bugojanskog kraja. U Vedrom Polju, lokalni Hrvat-katolik ustupio je svoje dvorište muslimanskim vjernicima za parking tokom svečanog otvorenja džamije. Na prvi pogled, to je skroman čin, gotovo sitnica. Ali upravo se u tim „malim stvarima“ krije velika poruka: da je moguće biti čovjek bez obzira na ime ili vjeru, i da se poštovanje mjeri djelima, a ne riječima.

Na tom tragu vrijedi spomenuti i knjigu „Franjevci – Čuvari Bosne“ autora Faruka Vele. U njoj autor iz bošnjačke-muslimanske zajednice podsjeća na stoljeća franjevačke prisutnosti u Bosni, na njihovu spremnost da u najtežim vremenima budu uz narod, čuvaju baštinu i traže puteve dijaloga.

To historijsko iskustvo govori da međureligijsko povjerenje nije nova moda, nego vrijednost koja je ovdje duboko ukorijenjena, i koja je preživjela i oluje i ratove.
Kada se povežu ova tri motiva – obnova kupreške džamije, gesta iz Vedrog Polja i franjevačka tradicija – otkriva se zajednička nit. To je nit dobrote koja, bez obzira na okolnosti, uvijek pronalazi put. Ona ne čeka velike projekte niti političke strategije; ona se pojavljuje u jednostavnim gestama, u ruci koja pomaže, u dvorištu koje se otvara, u knjizi koja svjedoči.

U vremenima kada su podjele glasne, a nepovjerenje svakodnevno, ovakve priče šapuću nešto drugo. One nas podsjećaju da vjera svoju snagu pokazuje tek kada se pretoči u dobro djelo prema drugome. One nas uče da se mostovi ne grade samo od kamena, nego i od zahvalnosti, solidarnosti i poštovanja.

Bosna i Hercegovina ima mnogo takvih priča. Na nama je da ih čuvamo, ponavljamo i prenosimo. Jer samo tako mostovi dobra mogu postati jači od zidova nepovjerenja – a u tome je možda skrivena naša najveća nada.