Piše: Davor Gjenero

Kad je krajem prošle godine postalo očito da Kamala Harris gubi predsjedničke izbore od Donalda Trumpa, neki analitičari s ljevice, kritični prema prethodnim demokratskim administracijama tvrdili su da je to za globalnu situaciju dobro, jer da Trump „nije krvoločan” i da će on, time što će se SAD dezangažirati u međunarodnim odnosima, zapravo povoljno utjecati na smanjivanje broja ratova i krvavih međunarodnih sukoba.

Iako u ovoj ciničnoj analizi nije bilo niti traga vjere u predizborna obećanja sadašnjeg američkog predsjednika, kako će on zaustaviti ratne sukobe u prvih stotinu dana svog mandata, pa niti u tvrdnju da do nekih od sukoba, na primjer ruske totalne invazije na Ukrajinu, ne bi ni došlo da je on bio predsjednik SAD-a u vrijeme kad je rat pokrenut, ovo se cinično objašnjenje, kao i drugi cinizmi koji služe prije svega dokazivanju intelektualne superiornosti takvih analitičara, pokazalo naivnim i pogrešnim, prenosi Al Jazeera Balkans.

Ti su se lijevi cinici, naime, superiorno podsmjehivali liberalima, zabrinutima za to što retorika novog američkog predsjednika dovodi u pitanje globalnu mirovnu arhitekturu, sustav međunarodnih sporazuma i pravne regulative, a prije svega europski mirovni poredak uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata, i to prije svega zahvaljujući američkom političkom utjecaju i znanstvenoj ekspertizi formiranoj u američkoj akademskoj zajednici, koja je u toku Drugog svjetskog rata sustavno izučavala totalitarne poretke, njihove principe djelovanja i način destrukcije demokratskih poredaka. T

ada su stvoreni principi koje Europska unija i danas smatra svojim temeljima: formiranje europskog prostora slobode kretanja ljudi, kapitala i roba, sustav međusobno kompatibilnih ekonomija, ravnopravnih država s zajedničkim demokratskim principima i granicama definiranima kao trajnima, koje je, dakle, moguće mijenjati samo bilateralnim dogovorom.

Kad se činilo da će SAD od Ukrajine tražiti da se odrekne svog svog teritorijalnog integriteta i suvereniteta nad dijelom teritorija, što ga je Rusija okupirala i jednostrano anektirala, činilo se da cijeli europski mirovni poredak pada.

Naravno, i američki predsjednik je shvatio da čak i takvim popuštanjem, koji se njemu, nesklonom multilateralizmu u vanjskoj politici, činilo nebitnim, ne bi dobio ono što se nadao da će dobiti od ruskog diktatora Putina – odustajanje od daljnjeg ratovanja i garanciju trajnog mira sa susjedima. Upravo suprotno, Putin i njegovi glasnogovornici, od Medvedeva pao do ruskog patrijarha, nisu skrivali da bi takav mir u Ukrajini bio samo odskočna daska za „obnavljanje Ruskog carstva”, odnosno oživotvorenje onog što nazivaju ruskim svijetom.

Kompletan tekst pročitajte OVDJE.