U ovom prilogu donosimo tekst iz Mostara koji je Islamski informativni list "Preporod" objavio davne 1971. godine, a u kojem se mogu naći zanimljivi podaci o gradu na Neretvi. 

Ko se nada susretu sa gospodarem svojim, neka čini dobra djela (Kuran) Nekada, u turskoj carevini, Mostar je bio poznat po mnogo čemu, pa se svaki Mostarac rado dičio svojim mjestom. Pošto su mnogi padali u iskušenje da se pohvale kako su rođeni Mostarci, to se priča, da su dobri poznavaoci Mostara iskušavali ovakve pitanjima: Ako si pravi Mostarac odgovori mi na ova tri pitanja: Koja džamija ima munaru samo s lijeve strane? U kojoj džamiji je imam na vodi, a džemat na suhu?

Na koju džamiju sunce ne pada 40 dana u godini?

Prvo pitanje se odnosi na Ćejvan-ćehajinu džamiju. To je jedna od najstarijih džamija na Mostarskom području. Sagrađena je 1552/53. god. I u njoj se klanjalo sve do 1941. god. kad je avionska bomba srušila natkrovlje pred ulazom.

Drugo pitanje se odnosi na Hadži-Kurtovu džamiju (poznatiju pod imenom Tabačica džamija). Ispod nje protiče jedan rukavac RadoboIje pritoke Neretve. Istoričari nam kažu da je sagrađena prije 1600. godine. Služila je svojoj svrsi sve do prije dvije decenije, kada je zatvorena i stavljena pod zaštitu države kao kulturni spomenik, i kao spomenik opadanja vjerskog žara Mostaraca, inače nekad tako zagrijanih za svoju vjeru.

Treće pitanje se odnosi na džamiju u mahali Podhum. Ona se nalazi u podnožju brda Hum sa sjeverne strane tako da se za 40 zimskih dana stalno nalazi u sjeni toga brda. Nju je sagradio 1592. godine i munaru joj dogradio 5 godina kasnije Derviš-paša Bajezidagić. To je poznata ličnost u svoje vrijeme: dva puta je bio valija Bosne; pjesnik, koji s oduševljenjem pjeva o ljepotama Mostara: dobrotvor, koji je uz ovu džamiju podigao mekteb i medresu.

Derviš-paša je poginuo 1603. god. pod Budimom na Margeretinom otoku, ali je iza sebe ostavio zakladu, kako je to običaj bio, iz koje će se finansirati uzdržavanje njegovih hajrata. Mekteba više nema. Ima još starijih ljudi koji u uspomeni drže kako su pohađali taj mekteb. Takođe ni medrese; kao uspomenu na nju još se i sada pripadna uličica zove Medresanska ulica. Sama džamija, »na koju sunce ne pada 40 dana u godini«, izbjegla je sudbinu onih prvih dviju (i toliko drugih) zahvaljujući jednom jedinom čovjeku. On je uzdržava s tolikim žarom i s tolikom ljubavlju cla je to nemoguće da se ne uoči. Svakom prolazniku zapinje za oko ta džamija i ono harema što je ostalo uz nju. Čista, bogato prostrta, lijepo omolovana, saksije sa cvijećem! Od harema, koji ne služi svojoj svrsi već odavno, napravljen je park dobro ograđen kamenim zidom uvijek svježe okrečenim. Sve je to iziskivalo velik napor i uztrajnost.

Ali — hvala Bogu! — našao se eto čovjek, koji nije žalio da tu uloži ni rad vlastitih ruku, ni materijalne žrtve od svojih skromnih primanja. I tako, iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec godinama taj čovjek brine tu brigu. Ko može da ocjeni novčanu sumu i vrijednost hiljada radnih sati koje je tu utrošio taj čovjek? Ni on sigurno nije vodio o tom nikakvu evidenciju. Očigledno nije radio ni za popularnost, niti za ma kakvu ovozemaljsku korist. To je moglo izazvati samo nešto suprotno, a tako je stvarno i bilo. To je bio takav neuobičajen (za sadašnje vrijeme) poduhvat da su ljudi sa uzdržanošću pratili njegov rad, komantarisali i radoznalo iščekivali kraj . . .

Čega kraj — to vjerovatno ni sami ne bi znali reći. Međutim, on nije vodio računa što drugi o tom misle, a niti ih je slušao, nego samo glas svoga srca. Vremenom, predani i nesebični rad urodio je (još i) simpatijom i povjerenjem mahale prema tome čovjeku. Počeli su i da pomažu njegovu akciju: svak na svoj način učini nešto za svoju džamiju. Ali ipak, glavnina tereta njenog uzdržavanja i nadalje počiva na brizi tog čovjeka. Svi mu to od reda priznaju. Ako se neki namjernik ili slučajni prolaznik zainteresuje za bilo što u vezi te džamije, svaki će mu mahaljanin odmah ukazati na njen glavni stub, na njega...

Čitaoci će se, po svoj prilici, zapitati kako je ime tom čovjeku. A zar je važno ime? Huso ili Haso. je li to bitno? Važno je djelo! Uostalom, on je i suviše skroman, tih, neupadljiv, bez želje za publicitetom Ipak, reći ćemo njegovo ime: zove su Munib Kebo. To samo toliko kako bi drugim poslužio kao lijep primjer i podstrek na slično djelo. Ne bismo želili da budemo pretenciozni, pa da njegov posao uporedimo sa utemeljivačem same džamije. Kuran traži od nas da činimo prema svojim mogućnostima: Od malo, malo; od puno, puno!

A Munib je učinio zaista mnogo, ne jedino po tome koliko je uložio, nego zato što je učinio nešto što potpuno odudara od nehaja jedne sredine duhovno pale. I još nešto: Nije li on pokazao svojim primjerom da bi se moglo učiniti mnogo toga što mi smatramo jednostavno kao nemoguće? A u stvari radi se o nedostatku volje, a i to je iz nedostatka istinske vjere i odanosti prema Bogu dž. Istina, naše nije da presuđujemo. To je pravo Božije; Njemu pripada posljednja riječ! Nego, svaki bi se morao zamisliti kakav će džebap dati svom Gospodaru, kad ga bude pitao, šta je to učinio iz ljubavi prema Njemu...