Piše: Adnan Rondić

Moja rahmetli nana i mama imale su odlične odnose. Još od mamine i očeve svadbe.
Jednom mi nana priča:

"Kad su svatovi prilazili kući, stigoše muštulugdžije. Da jave da je snaha blizu. Ja napravila pojako šerbe, u najljepše maštrafe nasula, iako znam da će ih, čim ispiju, razbiti.
Takav običaj. Ali, neka, jedinca sina ženim, neka razbiju.

Čujem našeg Hanefiju kako pjeva: "Falio se žuti limun kraj mora, na taj svijet, ja sam cvijet najljepši, jer đevojke neće šerbe bez mene."

Eto i svatova. Gledam, a nisam je prije sem na slici vidjela, lijepa mi snaha. Lijep, bijeli kompletić na njoj. Rukav dug, ali suknja samo malo ispod koljena. Takva moda, šta ćeš.

Kosa joj u punđi. Priđe mi, poljubi me u lice i u ruku. Pa me onda zagrli, stisnu. A i ja nju.

Uvedosmo je na čardak, ja onu gužvu iskoristih, pa je u malu sobu odvedoh i velim joj:

“Kćeri dušo, mi smo ti za svaki dan svadbe skrojili po jednu bluzu i po jedne dimije. “

A svadba, sedam dana.

“Pa, vala, ako možeš, bar dva dana dimije da obučeš, magbul bi mi vel'ki učinila. Pa, ti poslije po svom.”

Ona se osmjehnu i kaže: “Hoću, majka, svih sedam dana. “

I od tad je zavoljeh. I ona mene. I volimo se ko majka i kćerka. Iz duše.

A i sad, kad mi dođe, pa hoćemo negdje u mahalu, ja je znam zamoliti dimije da obuče, pogotovo kod Jusage kad idemo. A ona, ko i prvi dan:

“Hoću, majka, kako neću, šta god ti kažeš. “

A ja onda skuham kahvu i čaj, pa njoj kažem:

“Haj’ se ti kćeri malo našminkaj, pa da nas dvije na miru popijemo, pa onda niz mahalu da krenemo. “

A ona: “Hoću, majka, kako god ti kažeš.“

I nije mi što veli: “Hoću, kako god ti kažeš“, nego mi ono "majka", od meda slađe.

A ne mora me tako zvati. A iz srca zove. I još kad znam da sam prva koju je tako zovnula….

I jedina koju tako zove, jer je bez svoje majke od godinu ostala, još mi medenije bude. I sva ustreptim, od neke ljepote.

I još više me goni majka da joj budem. Prava.”