„Abdulahu, zavidim ti na tvojoj borbi koju vodiš da spasiš bošnjačko stradanje od zaborava“, rekao mi je hafiz Ismet ef. Spahić, zamjenik reisu-l-uleme Islamske zajednice BiH, odmah s vrata nakon što se poselamismo, kada me primio u svom kabinetu 13. maja 2009. godine.

Lijepe riječi su me  obradovale, postidjele, ali i zbunile jer mi je zavidio neko ko je istinska ljudska i vjerska gromada u našem narodu i čije hudbe godinama s velikom pažnjom pratim i upijam.

Piše: Avdo Huseinović, za Bosnian News Service

Bilo je to dan nakon dženaze žrtvama ubijenim u Bratuncu 1992. godine, koju je klanjao upravo hafiz Spahić i poslije koje su ga pojedini ovdašnji mediji žestoko napali, zbog govora koji je tada održao jer je kazao:

“Šta nas je briga za zločincima. To je djelo naših ljudi. Zapamtite! Ovo što ganjamo naše ljude, to je djelo naših ljudi, koji hoće da ostanu po svaku cijenu na položaju.“

U Bratuncu je hafiz, valjda i zbog vlastite tragedije, bio izuzetno potresen vidjevši tabut sa šestomjesečnom bebom  Narcisom Salihović  i dječakom Admirom Muminovićem od šest godina.

 Jedinstvo Bošnjaka

 U svom govoru pozivao je na jedinstvo Bošnjaka, kako im se ovakve kolektivne dženaze ne bi više nikada događale. Povod prijema je bio moja knjiga “Dželati naroda mog”, koju sam mu na poklon donio.

 Gledajući naslovnu stranu knjige, na kojoj se ne zna koji je veći od najvećih krvnika nad našim narodom, samo smo se pogledali i zašutili. Tačno smo znali i bez riječi, šta obadvojica osjećamo prema tim krvnicima.

Muk nam ukratko prekinu dolazak kahve, a onda se dotaknusmo, tada jedinog filma kojeg sam imao, filma “Vanzemaljci iznad Sarajeva” u kojem sam nesvjesno ispravio jedan veliki zulum koji su prema hafizu Spahiću tokom godina agresije, a i poslije,  načinili srpski mediji. Radilo se o govoru na dženazi rahmetli Envera Šehovića, proslavljenog sarajevskog ratnog komandanta sa legendarne  Žuči, koja je obavljena 29. jula 1993. godine u sabah ispred Alipašine džamije u Sarajevu.

Naime, govor sa Šehovićeve dženaze srpski mediji su zloupotrijebili. Hafiz na dženazi, nakon što su tabut šehida zatrapali zemljom bosanskom,  sarajevske  ratne komandante i borce savjetuje riječima:

- Stojimo pored kabura našeg Envera, i zato vas molim ustrajte u borbi. I bez rata i granata ja i ti bi umrli, a naš Enver, naš Zajko su živi do Kijametskog dana. Historija će zapisati da vi spadate u najveće borce svijeta. Najpoštenije borce. Vrijeme je kad se gine, braćo moja. Vrijeme kada evo i ovog momenta kad mi stojimo ovdje, može granata da padne. Čuvajte obraz, nemojte svoje ruke kaljati jer valja doći u kabur. Nek vam je uvijek na umu prva zapovijed koju je dao Poslanik: „Žene, djecu, starce, sveštena lica, bogomolje ne dirajte. Ali njihovog vojnika, onog koji puca, ubijaj ga gdje god stigneš! Istjeraj ga odande odakle je on tebe istjerao. Kaže Kur'an: „Gdje god ih stignete, ubijte“.

Srpska televizija „Kanal S“ sa Pala je tada izmontirala samo tu rečenicu; ”Gdje god ih stignete, ubijte”.

Ta medijska podvala je ratnih godina puštana na stotine puta, a Allah dž.š. mene počasti da bar djelimično ispravim tu nepravdu. I sam danas kad upadnem u ovodunjalučko blato i zamke, stavim snimak te dženaze i slušajući govor hafiza Spahića  vrlo brzo se vratim pod „vaser vagu“.

Prisustvovao sam desetinama hudbi uvaženog hafiza Spahića i svaki put s njih odlazio ispunjen posebnom toplinom, jer na svojim hudbama hafiz nikada nije bolovao od autocenzure, uvijek je otvoreno ukazivao na aktuelne pojave i pojedince koji rade o glavi bošnjačkog insana.

Poučna priča

Također, jednom sam opet uz kahvu muhabetio s hafizom, imao sam dojam da voli sa mnom pričati o gaziluku bosanskih branilaca jer sam uvijek imao po neki specifičan detalj da mu ispričam iz svih krajeva Bosne.

Hafiz mi je tada ispričao priču o partizanu Muslimanu iz njegovog kraja kod Zenice, koji je u Drugom svjetskom ratu u napadu četnika na jedno muslimansko selo, braneći žene, djecu i starce, pobio sve četnike koljače, osim jednog koji se tada izvukao i pobjegao. Bio je to herojski podvig koji se prepričavao, pa čak i u pjesmi opjevao.

Na samom kraju rata 1945. godine, kad su tog gaziju proglasili partizanskim herojem, zovnuše ga u Zenicu da mu dodjele nekakvo priznanje. I na tom prijemu, “nehotice” opali puška u  zeničkoj partizanskoj kancelarija i ubi ga, na par dana prije konačnog oslobođenja zemlje od fašizma. Kasnije će se ispostaviti, da ga ubi taj jedni preživjeli četnik iz napada na njegovo muslimansko selo.

Četnik zločinac je na godinu prije oslobođenja, što je bila učestala pojava,  kokardu zamijenio petokrakom i dočekao trenutak da se osveti za gubitak svoje bradate bratije.

Ova poučna i istinita priča me dugo prati, a ispričah je jer me često asocira na okorjele zločince nad Bošnjacima  iz posljednje agresije na BiH, današnje slobodne negatore genocida, koji u vremenima postdjetonske prašume,  dobiše priliku, poput onog zeničkog četnika iz 1945., da lažima i negiranjem genocida  ubijaju i nas, a po drugi put i sve one koje su već ubili tokom genocida.

Odlaskom našeg hafiza, imam osjećaj da odlazi cijelo jedno stoljeće.