- Našla sam se u vodi odmah nakon tog naleta bujice i ogromnih kamenih gromada. Nisam uspjela da odreagujem ni mahinalno već sam samo izgovorila riječi kelime i šehadeta. Pomislila sam: ovo je Sudnji dan i to je to: postajem šehid! Voda me nosila i izbacila na površinu i tako me noseći zaštitila od ogromnih gromada kamenja koja su se kotrljala. Vidjela sam neku bijelu svijetlost, kao četiri lampe koje su mi signalizirale da se uputim prema njima. Nisam vidjela nikoga, ni muža, ni svekra, ni svekrvu, niti bilo koga. Nisam čula ljudske glasove, samo tutanj vode i kamenja. Zaputila sam se prema toj svijetlosti koja me dovela do pruge. Kad sam bila mislila da mi je ta svijetlost na dometu, na dohvatu - ona je samo nestala! Sve je trajalo deset minuta i prvo što sam čula i vidjela nakon toga bilo je dozivanje komšinice i komšije čija kuća nije bila na putanji strahovitog naleta vodene bujice i kamenja u čijim vrtlozima smo bili samo Allah Dž.Š. i ja", ispričala mi je Lamija.

U Stocu je ratne 1993.godine ukopan šejh hadži Halid ef.Salihagić. Nekoliko dana uoči preseljenja rekao je, parafraziram:
- Valjat ću vam više kad me ne bude -!!!
Allahu Ekber!