Piše: Osman Softić

Nakon što je Iran 1. oktobra lansirao oko 200 balističkih raketa i precizno pogodio nekoliko izraelskih vojnih baza, a nekoliko raketa je palo pored sjedišta Mossada, vjerovatno samo kao upozorenje i dok svijet strepi kakav će biti oblik i obim odmazde Izraela protiv Irana, i da li će se i Washington i njegovi zapadni vazali direktno uključiti u izraelski avanturizam, što bi moglo izazvati daljnju eskalaciju sukoba i kako upozorava iranski analitičar Syed Mohamed Marandi, time ugroziti američke vojne instalacije širom Bliskog istoka i Perzijskog zaljeva, uključujući i režime koji su domaćni američkim bazama, zapadni mediji namjerno prešućuju temeljni uzrok daljnje eskalacije.

Glavni razlog eskalacije je odbijanje Izraela da se povinuje odlukama Međunarodnog suda pravde i zaustavi činjenje genocida u Gazi koji traje već godinu i ubistva i etničko čišćenje Palestinaca na okupiranoj Zapadnoj obali, te brutalno izraelsko bombardiranje i agresija na Liban protiv kojeg je izraelska vojna mašinerija krenula svom svojom silom, iz zraka i kopna, nakon ranijih obavještajno terorističkih akcija koje su ubile na stotine libanskih civila. Čak je i bivši direktor američke CIA-e, Leon Panetta izraelsku sabotažu elektronskih komunikacijskih naprava nazvao vrstom terorizma.

Već više decenija pitanje Palestine je na savjesti čovječanstva i muslimani ali i drugi narodi kojim je stalo do humanosti i pravde širom svijeta, pitaju se kako je moguće da međunarodne institucije i svijet nisu pronašli načina da se izvrši neka vrsta intervencije, posebno od strane muslimanskih zemalja ali i međunarodne zajednice u širem smislu, kako bi se zaustavila izraelska agresija i ekspanzija.

Ekspanzionistička politika Izraela koju je nemoguće odvojiti od perpetualnog nasilja, ubijanja nevinih civila i masivnog razaranja kompletne civilne infrastrukture, ne vodeći računa o etičkim ograničenjima ratovanja, dovela je dans muslimanski svijet do stanja bespomoćnosti da se većina ljudi, ne samo muslimana, opravdano pita: “Kako je moguće da arapski narod i njegove vođe, kojem i Palestinci pripadaju ne ustane u odbranu Palestine i nešto konkretno ne učini i pokuša spriječiti izraelski genocid?”

Ova zapanjujuće neprihvatljiva šutnja, posebno arapskih muslimanskih država i vladara, od kojih su mnoge u izravnom savezu ili bolje rečeno vazalskom odnosu s Izraelom, ne samo da je frustrirajuća već također neprihvatljiva i odvratna.

Naravno, ta šutnja se može pripisati raznim političkim, ideološkim, ekonomskim i strateškim ali i ličnim razlozima, ali se ne može opravdati. Muslimanske ili arapske zemlje koje su konkretno, bilo diplomatski, humanitarno ili vojno angažirane kako bi pomogle Palestincima u borbi za slobodu su Iran, Qatar, Republika Turska i Egipat,dok neke arapske zemlje (Sirija, Irak i Jemen) dopuštaju nedržavnim oružanim grupama na svojoj teriroriji, pripadnicima osovine otpora, da djeluju u cilju spriječavanja izraelske agresije i zločina nad Palestincima i Libancima.

Zapadne sile, posebno SAD i evropske države sa nuklearnim arsenalom (Velika Britanija i Francuska) ali i Njemačka kao najveća evropska industrijska i tehnološka sila, nastavljaju pružati bezrezervnu podršku Izraelu, kako vojno i finansijski tako i diplomatski, kočeći sve dosadašnje diplomatske inicijative i napore koji bi mogli dovesti do okončanja sukoba.

Obično, kada se govori o izraelskom oružanom nasilju genocida u Palestini i drugim vrstama represije i dehumanizacije ovog naroda, kao i onog u Libanu, Siriji i drugdje, uobičajeni argument protagonista zapadne politike i njoj servilnih medija za kojim posežu kao opravdanjem korištenja brutalne sile, je da je to nesretna ali logična posljedica ratovanja. Zagovornici izraelske ekspanzionističke politike kriju se iza poštapalica kako Izrael ima pravo da se brani i kako se takve stvari “dešavaju u ratovima” i da je to očekivano. Međutim, i ratovi imaju pravila i etičke smjernice, poput onih sadržanih u Ženevskoj konvenciji, i drugim dokumentima međunarodng prava posebno naglašavaju zaštitu civila. Nasuprot tome, izvještaji sa terena pokazuju da izraelske vojne akcije namjerno gađaju civilna područja, uključujući izbjegličke kampove, bolnice i škole, kršeći na taj način ne samo međunarodno pravo već svaki drugi oblik etičkog ratovanja.

Ono što niti jedan zapadni narativ ne želi priznati je centralno pitanje koje je neodvojivo od bilo kojeg diskursa o ratu na Bliskom istoku, zapravo je ideja o tzv. "velikom Izraelu", ekspanzionističkoj politici u nastojanju da se izraelska teritorija proširi izvan postojećih granica, koje nis am Izrael nikad nije definirao niti posjeduje ustav zemlje, što znači da Izrael još uvijek fluidan i kako bi rekli “work in progress” (nedovršen posao). Iako neki izričito odbacuju ovu ideju kao navodnu teoriju zavjere, danas je i najneupućenijim jasno, jer svi raspoloživi dokazi na to ukazuju, da je ideja o stvaranju velikog Izraela ključni problem koji izaziva sukobe u ovoj nesretnoj regiji. Izraelski lideri su često otvoreno najavljivali teritorijalne ambicije, posebno u kontekstu aneksije palestinskih teritorija (Gaze, okupirane Zapadne Obale i istočnog Jerusalema).

Teritorijalne ambicije širenja Izraela neodvojive su od duge historije teritorijalnih sporova i vojnih intervencija Izraela u Libanu, Siriji, Egiptu, i drugim susjednim arapskim zemljama. Dok zapadni narativ pokrete otpora izraelskom ekspanzionizmu, agresiji i okupaciji, poput Hizbullaha, Hamasa, Islamskog džihada i nekih drugih palestinskih frakcija koje vode oružani otpor protiv Izraela, isključivo označava kao terorističke organizacije, pritom ignorirajući strukturalno nasilje koje je ukorijenjeno u prirodu egzistiranja i politike Izraela.

Definicija terorizma, dakle, ubijanje nedužnih civila radi postizanja političkih ciljeva, selektivno se primjenjuje samo prema antiizraelskim pokretima, u zavisnosti od geopolitičkih interesa. Hizbullah i Hamas, iako vode oružani otpor, u svojim vojnim operacijama fokusirani su na uništavanje vojnih ciljeva i instalacija, u bilo kojoj vrsti vojne konfrontacije, preovladava simplificirani narativ i portretiranje ovih oružanih grupa kao pokreta koji su isključivo odani terorizmu, na čemu konstantno insistiraju zapadne zemlje i mediji.

Cionizam je politička i nacionalistička ideologija i pokret čiji je cilj stvaranje, jačanje i širenje Izraela, ali je važno biti svjestan činjenice da cionizam ne predstavlja cijeli Jevrejski narod već samo jedan njegov dio. Mnogi Jevreji, kako oni u Izraelu tako i oni širom svijeta, protive se politici izraelske vlade i aktivno agitiraju za ukidanje režima apartheida koji Izrael prakticira kako ununar Izraela tako i na okupiranim palestinskim teritorijama. Razumjeti ovu razlika od vitalnog je značaja kako bi se osiguralo pravo na slobodu legitimne kritike izraelskog režima kao I svake države koja čini nelegitimno nasilje i ratne zločine.

Ta kritika nema nikakve veze sa antisemitizmom koji se, redukcionistički, u novije vrijeme sve više koristi u cilju odbrane izraelskih interesa i ta kritika nije povezana sa mržnjom prema Jevrejima kao narodu i kao vjerskoj ili etničkoj zajednici, iako termin etnički nije baš precizan u određivanju jevrejstva, iako je antisemitizam stoljećima bio prisutan na zapadu, ali ne i u islamskom svijetu, što je nedavno izvanredno dokumentirao jedan od najvećih jevrejskih, izraelsko-britanskih historičara iračkog porijekla Avi Shlaim u svojim memoarima.

Posljednjih nekoliko godina, sve veći broj zapadnjaka, uključujući poznate intelektualce, umjetnike, pisce i druge javne ličnosti, počeli su ozbiljno dovoditi u pitanje apsolutnu podršku svojih vlada Izraelu. Uz sve veći broj beskućnika, problema nezaposlenosti i ovisnosti o drogama u zapadnim zemljama poput SAD-a i Velike Britanije, mnogi građani tih zemalja smatraju da bi njihove poreze koje plaćaju državi bilo bolje potrošiti na rješavanje domaćih pitanja, a ne na finansiranje strane vojne sile.

Izraelsko-palestinski sukob, iako je ovo nepravedna definicija jer se radi o asimetričnom odnosu između jedne od najmoćnijih vojnih sila u svijetu i najpotlačenijeg bespomoćnog naroda koji se nalazi pod vojnom okupacijom, smatra se jednim od najsloženijih i najdugotrajnijih geopolitičkih pitanja našeg vremena.

Nedavni raketni napadi iz Irana na Izrael, kao odmazda za izraelske sločine, nazvana Istinito obećanje 2, i očekivana uzvratna reakcija Izraela za koju se ne zna koji oblik će poprimiti i koje ciljeve Izrael planira gađati, te da li je Iran spreman na takav napad, samo još više naglašavaju krhkost mira u regionu Zapadne Azije koji, ako poprimi širu dimenziju, mogao bi svijet vratiti unazad u doba depresije dvadestih godina prošlog stoljeća. Mnogi muslimanski narodi već duže vrijeme žive u neprihvatljivim uvjetima života i naviknuti sun a tegobe, pitanje je da li je zapadni čovjek koji živi u izobilju i komforu, spreman vratiti se u predindustrijsko doba. Nepromišljeni odgovor Izraela protiv Irana a posebno direktno uklljučivanje Amerike u odmazdu, mogli upravo vratiti čovječanstvo 100 godina unazad.

Upravo zbog toga, ali i zbog opće pravde, etike i pravičnosti od suštinskog je značaja za globalne lidere i građane na zapadu da prepoznaju potrebu za pravednim rješenjem Palestinskog pitanja, poštujući jednaka prava svih ljudi. To je ono na čemu pripadnici otpora izraelskom genocidu, okupaciji i ekspanzionizmu sve vrijeme insistiraju.

Tek kad zapadni svijet prihvati da se radi o normalnom i realnom zahtjevu i počne ga rješavati time što će zaustaviti izraelski genocid i ubijanje civila u regionu, možemo se možda nadati da ćemo vidjeti kraj ovog najnovijeg ciklusa nasilja. Iran je jedina regionalna sila, i jedina muslimanska država koja se oružano direktno suprotstavila Izraelu i neutemeljenim i nerealnim aspiracijama ove zemlje u regiji, koju želi podjarmiti i učiniti vazalima putem utjerivanja straha, pod zaštitom Washingtina. Upravo zbog takve iranske politike Iran se nalazi pod sankcijama nekoliko decenija i predstavlja jedinu smetnju na putu Izraela da uspostavi regionalnu hegemoniju nad muslimanskim zemljama Zapadne Azije, utjerivanjem straha i podrškom represivnim i rekcionarnim antirevolucionarnim arapskim režimima.