Moje ime je Atifa ali me niko osim matere nije zvao tako. Za sve druge sam bila Tifka. I ja sam mrtva. Vise od trideset godina. U početku sam brojala godine, danas ih više ne brojim. Poginula sam krajem ljeta dok je dan još uvijek bio u maloj prednosti nad noći. Jesen još uvijek nije preuzela štafetu od ljeta koje je već uveliko pakovalo svoje stvari i kao trapavi turista koji napušta hotelsku sobu baca posljednji pogled i razmišlja da nije nešto zaboravio.

Sahranjena sam na jednom starom mezarju, u gradu u kojem nisam rođena, ali koji me je prihvatio kao svoju, kao što sam i ja prihvatila njega kao svog. Mezarje na kojem počivam je smješteno u podnožju brda na južnoj strani grada. Sunce baš i ne voli da zalazi ovdje, pojavi se stidljivo ujutro ali u podne je već na izlaznim vratima. U ratu je to staro mezarje pretvoreno u šehidsko groblje.

Moje mjesto je negdje u sredini, okružena preko stotinu mladih ljudi koji su dali živote za ovaj grad koji su toliko voljeli. I ja sam voljela ovaj grad a znam da je i on volio mene. Ljubav je bila obostrana, na prvi pogled, kao u filmovima. Da se razumijemo, nije to bio neki pretjerano lijep grad. Ali kao i u svakom malom gradu, svi su se međusobno poznavali, manje ili više su se voljeli ili mrzili, pozdravljali, klimali glavom, ispijali kafe, gunđali i tračali. Uostalom, kao i svugdje na ovom trećem kamenčiću od Sunca.

Grad, ili bolje rečeno kasaba zaglavljena je između dvije planine i pet rijeka koje kao vene proticu kroz dolinu u kojoj je ponikao. Planine su nekad bile jako bliske, nerazdvojne kao sestre, ali su se zbog nečega posvađale i odvojile jedna od druge pa ostavile dolinu između posvađanih sestara.Ta dolina ih podsjeća kako su nekad bile bliske ali opet s druge strane, sad imaju ovu malu kasabu da paze na nju. Zrak u dolini je uvijek hladan, oštar, čak i ljeti, kad bi se svi drugi žalili na nepodnošljivu vrućinu a ljudi tražili što deblji hlad, ovdje je bilo ugodno, ni pretoplo ni prehladno.

Onako, taman. Zima je druga priča. Kao podivljali i ogladnjeli vuk dolazi nenajavljeno, nekad čak i u desetom mjesecu i kao dosadni gost ostaje sve do početka maja. Zima ovdje nije imala nikakvo poštovanje prema proljeću,uvijek ga je omalovažavala otimajuci mu dane jer ona je bila frontmen godišnjih doba. Ali ja sam voljela i zimu u ovom gradu. Voljela sam crteže koje je ostavljala svako jutro na promrzlim prozorima. Kao neki zimski Picasso. Koliko sam samo ja voljela ovaj grad.

Bili smo nerazdvojni, kao pijani mladići koji odlaze u vojsku a uplakane djevojke im mašu, šalju poljupce i obećanja da će im pisati svaki dan po jedno ljubavno pismo. Tako smo ja i on imali neku samo našu tajnu vezu. Kad god sam odlazila padala je kiša, čak i usred ljeta. Sad znam da to nisu bile suze nego samo sretan put i vrati nam se brzo, Bon voyage.

I zadnji dan mog boravka u ovoj dolini suza bio je prelijep, sunčan, bez daška vjetra. Oblaci taj dan nisu stanovali u ovom gradu, bili su negdje drugdje, utaboreni iza onih posvađanih planina sestara. I taj dan sam otišla zauvijek. Znam da mnogima nedostajem, nedostaju i oni meni ali C'est la vie, i takva je smrt. Kazu da svaki čovjek umire dva puta, jednom kad fizički umre i drugi put kad bude zaboravljen. Kratko sam bila u dolini, ali opet dovoljno dugo da ne budem zaboravljena.

Atifa Karalić
03.09.1993.

Autor: Feđa Gudić
Stojadin i druge priče