Piše: Haris Memija

Na današnji dan je godišnjica Hirošime. To je jedan od najstrašnijih ratnih zločina. Podsjetimo, 6. augusta 1945. Amerikanci su bacili atomsku bombu na japanski grad Hirošimu. Drugu atomsku bombu bacili su na grad Nagasaki tri dana kasnije.

Oko 130.000 ljudi je ubijeno prilikom tih eksplozija, a pretpostavlja se da je dva puta više umrlo od direktnih posljedica: radijacije, gladi, opekotina itd.

Te dvije eksplozije su bile jedna za drugom. Brzo nekako. U vremenu kad su se vijesti širile sporo. Na kraju WW2. Čak su dovele do kapitulacije Japana. Što bi rekli tada, "dovele su do kraja rata". Dugo je trajao WW2. Puno je ljudi stradalo, ubijeno i poginulo. Svi su jedva čekali da se rat završi.

Taman stao rat, počinje maltretiranje Palestinaca. Uđe ti neki vojnik u kuću i kaže ti: "Ma, bježi tamo ili ću te udariti". Pa, te tako udara 77 godina. I na kraju ti "suvereno" vlada s pola tvoje kuće i s cijelom raspolaže.

Onda ti pola stanovništva zatvori u jednu tvoju "sobu" i napravi logor od te prostorije. Nakon deset godina se stanari te "sobe" pobune i onda ih brutalno, nesrazmjerno i neprestano počinju ubijati. Sve odreda. Ljude, djecu, životinje, biljke, zgrade, itd... I to traje bez prestanka naočigled cijelog svijeta. To ne mogu da shvatim. Neću. Ali se događa. Za 10 mjeseci rata protiv Gaze, na nju je Izrael bacio skoro pet atomskih bombi, jačine one jedne na Hirošimu!

Ja mislim da bilo ko, ko podržava te zločine, bilo ko od malih do velikih, mislim da nema ljudskosti u sebi.

Imam pravo na mišljenje, pa ga sad iznosim. Ja mislim da to nisu ljudi. To su vanzemaljci.

Napomena: Stavovi izneseni u tekstu odražavaju mišljenje autora teksta, a ne nužno i stavove Bh. medijskog servisa INS.