Piše: Nadira Dacić (Al Jazeera Balkans)

Belal Khaled je palestinski fotoreporter i umjetnik, autor unikatnih grafita koji su ispisani posebnom metodom kaligrafije u Belgiji, Kataru, Sudanu, Somaliji, Zimbabveu, Palestini i drugim zemljama širom svijeta.

Vlastito iskustvo izbjeglištva podstaklo ga je da fotografijom i muralima bude glas izbjeglica, putuje u mnoga konfliktna područja i umjetničkim djelima na javnim mjestima stvara i širi poruke nade, ljubavi i želje za životom.

Belal je prvi fotoreporter koji se priključio globalnom kreativnom projektu “Unmute Gaza” osmišljenim da poveže profesionalne fotoreportere iz Gaze s umjetnicima širom svijeta koji kreiraju umjetnička djela bazirana na njihovim fotografijama i tako osiguravaju da istina o stradanju ugleda svjetlo dana. Izložba ovog projekta u Galeriji Manifesto u Sarajevu je bila povod za njegov dolazak u Bosnu i Hercegovinu.

Za Al Jazeeru je govorio o svojim muralima, inspiraciji i porivima za borbu umjetnošću, fotografijama, ličnim iskustvima i teškim trenucima iz posljednjeg rata u Gazi, projektu “Unmute Gaza”, borbi s ućutkivanjem palestinskog glasa na društvenim mrežama, kao i porukama koje želi da svijet čuje.

Počevši od murala ‘Okupirano djetinjstvo’ možemo li govoriti o djeci kao glavnoj temi u Vašem umjetničkom stvaranju?
– U Palestini sam počeo da slikam po visokim zgradama, a 2015. godine smo naslikali mural „Opkoljeno djetinjstvo“ sa ciljem da stavimo fokus na djecu u Gazi koja žive pod okupacijom. Tokom proteklih 70 godina djeca tamo pate zbog nedostatka hrane, medicinske opreme, zdravstvene skrbi, ne mogu otići na liječenje jer je jako teško putovati. Slaba karika u toj zajednici su djeca, pa sam želio stavljanjem fokusa na njih kroz umjetnost poslati poziv ljudima širom svijeta da obrate pažnju na njih. Sve oči bi trebale biti uprte u ovu djecu jer zaslužuju pomoć.

S prijateljima umjetnicima, Maidom, Muhamedom i drugima koji su još uvijek u Gazi i pate, sam naslikao taj mural na zgradi koja je pogođena 2014. godine. To je ujedno i poruka otpora kroz umjetnost. Ne prestajemo pričati o Palestini, sve što je uništeno ćemo ponovo izgraditi, obojit ćemo nadu, nastavit ćemo stvarati život iz smrti jer smo kao Palestinci tako stvoreni. Volimo život, borimo se za život, kao što se borimo i za našu slobodu. Ne znam šta se desilo s ovim muralom i zgradom na kojoj se nalazi jer je okupacija protjerala ljude sa sjevera, ali vidio sam da su uništeni mnogi drugi murali koje sam naslikao u Gazi.

Odmah po saznanju o 7. oktobru zaputili ste se u Gazu?
– Bio je to trenutak da se pogledam u ogledalo i zapitam: „Gdje trebam biti?“ Kao fotoreporter i kao čovjek morao sam biti sa svojim narodom. Bez razmišljanja sam kupio kartu 7. oktobra i otišao da budem sa mojom porodicom jer nisam mogao gledati preko televizije kako ih ubijaju, a nije bilo ni šanse da živim u stresu sve vrijeme razmišljajući o njima i šta im se dešava. Trebao bih proživjeti isto što i oni. Nisam sebičan, a i kao palestinski fotoreporter odabrao sam da pratim zločine nad mojim narodom i da ih pokažem svijetu. Shvatio sam da će ovo biti težak rat protiv mog naroda i morao sam biti tamo.

Mislite li da nisam shvatio da mogu izgubiti život? Apsolutno sam bio svjestan te mogućnosti, ali nije bilo povratka. Otišao sam bez razmišljanja i nisam se bojao. Nažalost, palestinski novinari suočeni su s takvim prilikama, oni su meta i okupacijske snage ih ubijaju zbog njihovog poziva. Znao sam kakva je situacija i s tim sam bio pomiren.

Većina fotografija koje ste objavili na društvenim mrežama su prizori povrijeđene djece. Koji je bio najteži momenat koji ste morali zabilježiti i podijeliti sa svijetom?

– Bilo je veoma bolno za mene kao fotografa da stojim ispred djece koja plaču povrijeđena i prekrivena krvlju dok dozivaju svoju mamu ili članove porodice, a ne uspijevaju ih pronaći. Sve moje fotografije su teški prizori jer prikazuju trenutke patnje, krikova i boli, ali bila je jedna situacija koju nisam mogao fotografisati. Osjećao sam se bespomoćno i bilo je beskorisno fotografisati masakr na trgu Yarmoukh koji se dogodio 27. oktobra. Iz aviona F16 su bombardovali trg i naselje višespratnica koje su se srušile na mnogobrojne civile koji su u njima boravili. Naša grupa novinara bila je blizu i prva je stigla na lice mjesta. Vidio sam zgrade sravnjene sa zemljom. Hodali smo po ruševinama i nismo mogli razaznati ostatke tijela. Sve je bilo sivo i prekriveno prašinom i pijeskom. U potrazi za preživjelima svuda unaokolo nailazili smo ruke djece koje vire ispod ruševina dok vrište i dozivaju pomoć. Ljudi su donosili mrtve izdaleka jer je eksplozija bila ogromna. Tada sam odložio svoj aparat jer nisam mogao napraviti fotografiju ili video koji bi svjedočio o razmjerama ovog zločina.

S kolegama novinarima počeli smo pomagati ljudima i to je ta razlika kada su palestinski novinari u pitanju – prisiljeni smo ostaviti svoj posao kako bi pomogli stradalima jer mnogo je onih kojima je potrebna pomoć.

Vidio sam vatru u jednoj zgradi i čuo djevojčicu kako vrišti ispod ruševina. Bila je zaglavljena. Ne možete zamisliti kako izgleda kada se desetospratnica sruši na krhko tijelo djevojčice. Skinuo sam zaštitnu opremu jer sam se samo tako mogao provući kroz uzani otvor odakle je djevojčica vrištala. U tami punoj dima, prašine i mirisa krvi vidio sam njenu ruku kako drhti. Pored nje je ležalo tijelo njene sestre. Pokušao sam pričati s njom i umiriti je. Tone konstrukcije zgrade su bile iznad nje i za spašavanje je trebalo dugo vremena, kao i oprema koja u Gazi nije dostupna. Unutra sam proveo desetak minuta, izlazeći vani da udahnem svakih 2-3 minute, a kako je bilo toj djevojčici? Svaki put kada bih htio izaći vrištala je da je ne ostavljam. Bila je prestrašena… Nakon toga je došla civilna odbrana dok je njen povrijeđeni otac stajao pored ruševina čekajući da je spase… Njeno ime, Lawar, nikad neću zaboraviti. Imala je 14 godina i dugo sam se molio za nju, da preživi.

Naša novinarska ekipa se morala vratiti u bazu jer je padao mrak, a dugo nakon toga sam se u bolnicama, kod drugih novinara i u naseljima raspitivao za nju. Nisam mogao doći do bilo kakve informacije jer svakoga dana je ubijeno na stotine ljudi, sve do prije mjesec dana. Saznao sam da su je izvukli iz ruševina, ali je umrla na putu do bolnice. Šta je ta djevojka kome skrivila? Njen otac, koji je preživio, mi je pokazao njenu sliku. Bila je lijepa, pravi anđeo. Tada mi je bilo teže nego kada sam razgovarao s njom u posljednjim trenucima. A to je samo jedna od stotine ovakvih priča.

Kako se može dati glas Gazi, odnosno unmute Gaza?
– Svaka mala stvar koju uradi neko izvan Gaze znači mnogo. Glas se širi po svijetu i privlači pažnju na ljude koji tamo pate. Kao umjetnik vjerujem da je umjetnost jedan od načina pružanja otpora i umjetnošću možemo poslati snažnu poruku. Odlučio sam sarađivati s projektom „Unmute Gaza“ jer sam boraveći na terenu, dok sam bilježio genocid, imao osjećaj da ne činim dovoljno za ljude koji pate. Želio sam napraviti više, a ovaj projekat je bio prilika pa sam dao dozvolu za korištenje mojih fotografija i pozvao sam umjetnike da se pridruže. Ostvarene su stotine saradnji s umjetnicima širom svijeta i to je bilo lijepo, oni su bili uzbuđeni jer su željeli napraviti nešto za Gazu, a mi smo im dali priliku za to.

Kompletan intervju pročitajte OVDJE.