U Beogradu je 8. juna ove godine održan prvi "Svesrpski sabor" na kome su učestvovali zvaničnici Srbije, entiteta RS i Srpske pravoslavne crkve. Ovo političko-folklorno-vjersko okupljanje najavljivano je već duže vrijeme i već u najavi označavano kao "Vaskršnje", ali je pomjereno zbog Rezolucije o genocidu u Srebrenici koja je 23. maja izglasana u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija. Dakako, važan momenat je i prijem Kosova u Savjet Evrope. Naime, sredinom aprila, Parlamentarna skupština Savjeta Evrope usvojila je preporuku o prihvatanju prijave Kosova za članstvo u ovoj organizaciji, ali se ono uslovljava otpočinjanjem koraka za formiranje Zajednice opština sa srpskom većinom, što je kosovski premijer Aljbin Kurti eksplicitno odbio, prenosi Preporod.

Ideje zamijenjene slikama

Dakle, ovo su, po svemu sudeći dva neposredna povoda koja su izazvala jedan pompezni nacionalistički imagološki vašar u glavnom gradu Srbije, gdje se na trpezama našlo svega i svačega, od rezolucije o srpskom jedinstvu, preko avio manevara, potpisivanja memoranduma saradnje između različitih sportskih i kulturno-umjetničkih društava do igranja kola i mahanja zastavama na mitingu koji je mnoge promatrače iznenadio skromnim brojem prisutnih. "Pušteni su beli golubovi koji označavaju slobodu, a velika srpska zastava razvijena je na Trgu…" pišu srbijanski tabloidi čiji se urednici i novinari natječu u pomnom praćenju svakodnevnih odlučujućih i historijskih koraka svesrpskog imagologa Aleksandra Vučića. Međutim, suštinski razlog je status državne imovine, njeno bestijalno krčmljenje i planovi za dalje rastakanje.

Očigledno je da se ovim beskrajnim propagandnim igrama želi paralizirati demokratski razvoj Bosne i Hercegovine i njene euroatlantske integracije. Otuda se ovaj fenomen "proizvodnje vijesti i priča" ponajbolje razumijeva kroz paradigme koje je krajem 1980-ih godina opisao češko-francuski pisac Milan Kundera u svom romanu Besmrtnost. Naime, Kundera uvodi koncept "imagologije", postmodernog masovno-konzumerističkog nasljednika koncepta "ideologije" iz 20. stoljeća. Ideologije su pripadale historiji, dok vladavina imagologije počinje tamo gdje historija završava. Po njemu su veliki narativi zamijenjeni lakše pamtljivim slikama svakodnevice, običnih gesta i govora koje produciraju političari. A to današnji mediji, posebno kada su upregnuti u autoritarnim režimima najbolje pokazuju. Kundera tvrdi da imagologija zapravo leži u središtu čovjekove opsjednutosti svojom besmrtnošću, pa se ljudi neprestano projiciraju kroz slike i iracionalne postupke kako bi potvrdili svoju individualnost i značaj. "Imagolozi stvaraju sisteme ideala i antiideala, sisteme koji imaju kratak vijek i koji su brzo zamijenjeni drugim, ali koji usmjeravaju naše ponašanje, naše političke nazore i estetski ukus, boju tepiha i izbor knjiga, jednako snažno kao što su nas nekad znali usmjeravati sistemi ideologa," piše čuveni češko-francuski autor Kundera.

I, doista, opseg neukusa i primitivizma u Vučićevim i Dodikovim imagološkim igrarijama podudara se sa spomenutim konceptom. Ideje su zamijenjene slikama. Naslovi i tekstovi brojnih privatnih tabloida, režimskih javnih medija, pa i objave estradnih ličnosti - svi udruženo zapravo pokazuju jednu dubinsku krizu društava koja ne uspjevaju mobilizirati dovoljno potencijala primordijalnog predatorskog identiteta. Zato su poruke Dodika i Vučića primarno okrenute srpskom čovjeku rastrganom između realnosti činjenica i laži imaginarija koje mu sa svih strana podastiru režimski plaćenici. Najbolje to ilustruju naslovi poput onog koji objavljuje portal lista Večernje novosti: "Posle Svesrpskog sabora: Sarajevo puca od muke zbog jedinstva Srba" ili pak dnevnih novina Informera: "Vučić razvalio Ambasadu SAD! Žestok odgovor američkim hejterima, sutra slede i pitanja…" Vrijedi li uopće civilizirano komunicirati s vulgarnim konstrukcijama i ciljanim izbjegavanjem da se kaže istina i suoči sa prošlošću? 

Vučićeve "poruke mira"

Ipak, u ovoj igri i nadmetanju pozitivna je stvar što su ključne države sjevernoatlantskog svijeta počele da shvataju ko je ko i ko kome "pripada" na Zapadnom Balkanu. Kao prilog ovom osvrtu donosimo samo neke od potvrđenih izjava sadašnjeg srbijanskog predsjednika koji je 1990-ih godina bio aktivni dobrovoljac učesnik u agresiji na Bosnu i Hercegovinu, a kasnije generalni sekretar Srpske radikalne stranke (1993-2008), bliski saradnik presuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja. Ti Vučićevi stavovi se suštinski nisu promijenili, već su samo zadobili novu komunikacijsku formu u skladu s promjenjenim okolnostima. I to je sada svima u demokratskom svijetu jasno. Pokazao je to sam Vučić na sjednici Generalne skupštine UN-a 23. maja ove godine psihotičnim performansom sa srbijanskom zastavom. Rezolucija o Srebrenici je jednostavno ogolila njegove manipulacije i unatoč svim oblicima negiranja genocida, o Srebrenici se danas najviše govori upravo u Srbiji. Složit ćemo se, to je "velika pobjeda" Srbije u Ujedinjenim nacijama, samo njeno društvo još nije u stanju prepoznati tu pobjedu na pravi način. Nadat se da će to razumjeti generacije koje dolaze, jer to je jedini put u mirnu budućnost i napredak.

Ali, vratimo se "Svesrpskom saboru". Nakon što je na Trgu republike u Beogradu tog 8. maja održana ventralna manifestacija tog novog imena za velikosrpsku distopiju pod sloganom "Jedan narod, jedan sabor Srbija i Srpska zajedno” i nakon što je Vučić, kako to čini posljednje dvije decenije, uobičajeno odaslao "poruke mira" pažljivo upakovane u imagološke fraze "uvek poštujući Dejtonski mirovni sporazum i prozivajući neodgovorne inostrane faktore koji ruše Dejton" širom regiona su uslijedile brojne reakcije i odgovori od političara i javnih ličnosti.

Njegov glavni bosanski ađutant predsjednik entiteta RS Milorad Dodik je ipak odigrao svoju ulogu da kaže ono što Vučić nije smio izreći, te je u žongliranju konfuznim porukama o "državnosti" entiteta RS, u svom očigledno akutnom opsesivno-kompulzivnom političkom stilu čak i neke dosadašnje krajnje sporne stvari jednostavno, pobrkao, odnosno "isporučio" kako to voli kazati srpska opozicija. Dodik je komentirajući neke odrednice "Deklaracije o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničkoj budućnosti srpskog naroda" zapravo jasno ukazao kako kreatori ovog dokumenta, dakle Srbija i entitet RS, najavljuju ugrožavanje međunarodnog prava i izlaze iz evropskih političkih okvira integracije.

Naprimjer, u 29. i 30. od 49 zaključaka deklaracije koju je usvojio "Svesrpski sabor" stoje opasne anketirajuće najave koje ozbiljno narušavaju suverenitet i teritorijalni integritet države Bosne i Hercegovine. Najave ujedinjenog i zajedničkog proslavljanja 15. februara kao "Dana državnosti Republike Srbije i Dana državnosti RS" su valjan osnov da država Bosna i Hercegovina traži izjašnjenje Vijeća sigurnosti UN-a i da pred međunarodnim pravosudnim institucijama tuži Srbiju za povrede ove vrste. Dakako, na ove i ostale dimenzije i opasnosti ovakvih poruka ukazali su brojni političari u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Kosovu, ali je pozitivna stvar što i predstavnici ključnih međunarodnih aktera na prostoru Zapadnog Balkana sve više uviđaju i razumiju Vučićev i Dodikov politički "ruski rulet".