Piše: Akademik Rešid Hafizović, za Bosnian News Service

Ramazan, sveti mjesec i vječiti izaslanik jedinog, živog, istinski božanskog Boga – Allaha dolazi u svako doba ovdašnje kozmičke godine, posjećuje ljudski rod, posebno one koji se muslimanima zovu, i opipava puls njihova duha, uma, duše, srca, stvaralačke imaginacije, zapravo ispituje puls svih deset čovjekovih kognitivnih osjetila.

Sukusirajući u sebi ritmove vječnoga vremena, Ramazan  ulazi u tmasto, nerazvidno vrijeme ovdašnje kozmičke godine i u njega nastoji unijeti svjetlost bogoduhih kur'anskih riječi, svjetlost na kojoj bi trebala da se vidi ćehra svakog ljudskog bića koje se muslimanom zove, i koje svoj život primjerava dobrohotnoj Božijoj Volji.

Ali Ramazan dolazi i da zaviri u naš um i vidi ima li ondje ljubavi prema istini  i pravdi, u naše srce da vidi imali u njemu moralne krijeposti i dobrote, u našu dušu da vidi ima li ondje duhovne vrline i plemenitosti, u našu stvaralačku imaginaciju da vidi ima li ondje ikakva osjećaja za duhovnu ljepotu, u naše oko da vidi ima li ondje i traga od stida, u naše uho da vidi ima li ondje i mrvice osluha za jauk obespravljenog, za patnju potlačenog, za tiho grcanje ucvjeljenog. . .

Ramazan nam dolazi s vječnim božanskim porukama, dobro nam znanim, ali od nas se vraća s porukama koje Bogu odašilje ili ne odašilje ljudska intima, ljudske riječi i ljudska djela.

I predstojeći Ramazan dolazi  uskoro sa istom tom misijom, sa velikim očekivanjima, poticajima i nadanjima, no ne znam kakvu poputbinu će s naše strane ponijeti Bogu. Kao i do sada, i predstojeći Ramazan će doći i predstaviti se ovdašnjem ljudskom rodu kao sukus 'Božijeg Vremena' i 'Vremena koje jest Bog' (Muslim, Alfāz 4,5; Bukhārī, Adab 101). Još će nam Ramazan kazivati da je Bog kroz povijest vlastitog samoobjavljenja, kadgod se obraćao ljudima, uvijek govorio baš u tom posebnom, 'ramazanskom Vremenu'. Znam da mnogi ljudi znaju za tu činjenicu, ali ne znam da li ljudski rod uopće više ima osluha za ono što će mu i predstojeći Ramazan imati i ovaj put za reći.

S obzirom na činjenicu u kakvom previranju i kakvoj pometnji je izložena cijela planeta, teško da će i oni ponajbolji u modernoj ljudskoj civilizaciji moći čuti riječi Ramazana od užasne grmljavine bombi koje odjekuju Palestinom, od jauka nemoćnih staraca i žena čiji domovi se u trenu pretvaraju u njihove vlastite humke, od liptanja krvi rođene i još nerođene djece koju 'sjeme Azazelovo' već dugo ubija u Gazi, u njoj utapa zemlju Palestinu i muslimanskom krvlju crta granice 'zemlje' od koje je Bog davno okrenuo svoje Lice.

I ovaj Ramazan će doći i kazivati nam o 'bedranskom boju' koji se svakodnevno bije ili treba da bije u nama, kako bismo najzad satrali 'faraona našega bića', tog nezvanog sultana koji nam nastoji oteti srce. Snagom duhovnih darova koje donosi Ramazan će nastojat iz ove naše zemljane ljušture izmamiti istinsko ljudsko lice sa osmjehom od kojeg svijet ne strepi i nijedno stvorenje ne uzmiče pred njim. Doći će, sigurno će doći i naredni Ramazan sa 'pladnjem nebeske mane i rajske medovine', sa tom božanskom, 'kur'anskom trpezom' za svakog ovdašnjeg 'uzvanika Milostivog Boga' (Marjam 83), kako bi se tom opskrbom, od koje se ne gladuje i ne žeđa, krijepio naš um, srce, duša, zapravo svih deset organa spoznaje u nama i na nama.

Ali i da bi se snagom te iste opskrbe ušutkale navade naše puti, našega tijela, ne bi li smo se nekako, makar u tom blagoslovljeom mjesecu sjetili vlastite iskonske prirode (fitra), svoje ontološke postelje u koju je Bog činom stvaranja spustio našu dušu. Znam s kakvim nadama i očekivanjima predstojeći Ramazan će pohoditi ovu modernu ljudsku civilizaciju, ali ne znam koliko će u njoj naći onih u čijim životima će se moći bar malo skrasiti, i s kakvom poputbinom za Boga će se od nas natrag vratiti.

Čini se da je ljudski rod danas mnogo gori nego li je jučer bio. Valjda je to stoga jer svijet danas vode najveće neznalice, najpokvareniji i najlošiji ljudi. Gotovo da nema nijedne hijerarhije danas u svijetu, pa tako ni u nas, ni religijske, ni političke ni državne, ni ine, a da nije složena od ljudi koji nedostojno prisvajaju svakovrsna žezla koja im ni po čemu ne pripadaju. Jedni nose turbane od znanja, a neznanje iz njih bije kao tama najmračnije noći. Drugi nose turbane od moći, a najviša im je vrlina kada satiru nemoćne, obespravljene i nevine. Treći nose turbane od vlasti i odgovornosti, a svaki trag koji ostavljaju na Zemlji bazdi po nasilju, nepravdi, nadmenosti i nesnošljivoj taštini. Do njih, jednostavno, ne dopiru riječi pečatnog Poslanika islama (a.s.), koji je često znao govoriti onome ko se muslimanom zove:“Tragaj za znanjem! I ne budi poput onog ko zlatnu i bisernu ogrlicu meće na svinje!“ (Ibn Māja, Fadl al-'ulamā' 224). Međutim, naša svakodnevica ovdje i u svijetu svjedoči o tome kako se žezlo znanja daje neznalicama, žezlo moći neodgovornima, a žezlo upravljanja bahatima i pokvarenima. Svaki dan gledamo kako se biserna i zlatna ogrlica mudrosti i znanja meće na 'svinje' i prenosi sa jedne na drugu 'svinju'. Takvu će sliku o ljudima, manje-više, i ovaj put zateći predstojeći Ramazan u nas i u svijetu.

Kako god je Bog ranijim vjerovjesnicima uvijek govorio u Ramazanu, jednako tako je na zasvođu svete povijesti progovorio, u ramazanskom vremenu, duhovno dozrelom ljudskom rodu 'puninom svojih riječi' (Bukhārī, Jihād 122) -  Kur'ānom kao jedinim preživjelim svetopovijesnim svjedokm za sve riječi koje je Bog ikada govorio u različitim svetopovijesnim ciklusima.

On je, kako veli pečatni Poslanik islama a.s., spušten kao 'Allahova trpeza na Zemlji' (Dārimī, Fadā'il al-qur'ān, II, 1, 422) ka kojoj se usmjeravaju u Ramazanu i izvan njega svi dobrohotni 'uzvanici Milostivoga', kako bi odande svaki dan uzeli vlastitu mjeru svježeg znanja i njime kitili sebe i svijet oko sebe. Kur'ānska Riječ, taj bespremačni bogoduhi Tekst, čijim značenjima Bog ukrašava svetu povijest i Makrokozmos, dolazi poučiti svakog čovjeka na Zemlji, koji se muslimanom zove, kako treba biti mudar, etičan i moralan u svakom danu svoga života (al-Rahmān, 1-2).

Koliko su muslimani danas mudri dovoljno govori statistika da su, kao petina svjetskog populusa, još uvijek najnepismeniji na planeti. Koliko su etični i moralni, o tome najbolje govore njihovi politički režimi danas u svijetu, čiji su oni podanici, kroz vlastiti odnos prema onome što se već dugo, sve do dana današnjeg, zbiva u Gazi, a oni to niti vide, niti čuju, niti za to haju. Upravo to, ali i ne samo to, dovoljno govori koliko su muslimani danas uopće svjesni kakvim prosvjetljujućim religijskim svjetopogledom su darovani prije više od četrnaest stoljeća.