Razgovarao: Jozo Šarčević (Polis.ba)

Nedžad ef. Grabus (Travnik, 1968) je aktualni muftija Muftijstva sarajevskog. Na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu je diplomirao (1994) i doktorirao (2008). Radio je u Vjersko-prosvjetnoj službi Rijaseta Islamske zajednice u BiH. Bio je na poziciji muftije ljubljanskog i predsjednika Mešihata IZ u Sloveniji (2006 – 2021). Predaje Akaid na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Godine 2021. izabran je u zvanje redovnog profesora. Član je Europskog vijeća vjerskih lidera, potpredsjednik je Svjetske organizacije Religija za mir sa sjedištem u New Yorku i kopredsjedavajući Muslimansko-jevrejskog vijeća vjerskih lidera sa sjedištem u Beču.

***

Dr. Nedžad ef. Grabus u intervjuu za Polis.ba govori o aktualnom duhovnom stanju u našem društvu, o vjeri kao Božjem daru, čovjekovoj odgovornosti pred Bogom, društvenoj odgovornosti vjerskih službenika. Odgovara zatim na pitanja o nadi s kojom vjernici muslimani gledaju na stradanje nevinih, kao i na pitanja o odnosu nacionalnog i vjerskog u identitetu Bošnjaka.

***

S društvenih mreža, portala, odasvud „iskaču“ poruke hodža, svećenika, duhovnika željnih popularnosti; mislim da ima nekih koji misle da spašavaju Boga (Alaha) i vjeru. Je li naše društvo prezasićeno religijom? Kako gledate na duhovno stanje danas? Može li se praviti usporedba sa socijalističkim vremenom?

Odgovore na ova pitanja je moguće sagledavati samo iz konteksta društveno-političkih okolnosti u kojima živimo. Naše društveno tkivo je isprekidano, nastali su novi realiteti, novo normalno, o kojima rijetko i teško govorimo. Značajan broj hodža i svećenika odgovorno i savjesno obavljaju svoje dužnosti u miru bez velike buke i galame, oni su „tihi heroji“. Naravno, zanimljiviji su „bojovnici“ koji vatrenim govorima i pod emocionalnim nabojem traže samopotvrdu unutar svoje pastve i džemata. Ovo je puno izazovnije vrijeme od socijalizma, puno je segmenata koji nisu regulirani zakonom, nema represivnog aparata zbog kojeg bi se kukavice sustezale, a neodgovorni iskorištavaju prazan prostor i manipuliraju osjećajima ljudi. Samo se s ljubavlju i istinom koja obuhvata sve ljude može doprijeti do ljudskih srca i na takav način biti predan Bogu. Bog će suditi ljudima na osnovu nijeta, namjera, a ako mi sudimo na osnovu djela i ovoga što se događa, barem u javnom prostoru, duhovno stanje je na zabrinjavajućoj razini.

Ako kažemo da je vjera Božji dar, je li vjerovanje samorazumljivo? Može li vjera biti samorazumljiva?

To je često pitanje u teologiji, predegzistencijalni polog vjere u sebi nosi svaka osoba. Bog nam je darovao vjeru kako bismo imali smisao življenja i nadu u život vječni. Vjera je snažan štit od beznađa koje često okupira čovjeka. Čovjekovo spasenje na ovom i budućem svijetu snažno je povezano s Bogom. Vjera kao odnos Boga i čovjeka, čovjeka i Boga je dar Božji. Postoje naravno i institucije vjere, u različitim religijama u kojima se kroz ljudsko iskustvo nastoje definirati postulati vjerovanja. Napisani su tomovi i tomovi knjiga na temu odnosa vjere i razuma; otuda i pitanje može li vjera biti samorazumljiva postaje složeno, jer se vjera gnijezdi u srcu i duši, a umovanje i razumijevanje podrazumijeva teologiziranje i filozofiranje o vjeri. Svi ljudi imaju vjeru kao dar Božiji; premda nisu svi sposobni razumijevati ili racionalizirati vjeru te artikulirano govoriti o supstantivnim pitanjima vjerovanja.

Govori se rado da židovi, kršćani i muslimani vjeruju u istoga Boga. No, čini se da imamo ipak različite predodžbe. Nije li tako i u pogledu čovjeka. Kakva je slika čovjeka u islamu? Što je ono bitno što prema islamu povezuje sve ljude, bez obzira na sve njihove legitimne razlike?

Da, muslimani, kršćani i židovi su monoteisti. S obzirom na historijski kontekst Kur’an je posljednja Božja objava koja u sebi sukusira vjerovanje i iskustvo ranijih Božijih poslanika. Potrebno je imati na umu da govorimo o teološkom i etičkom monoteizmu. U teološkom smislu postoje različite interpretacije Božjih imena, katafatička i apofatička interpertacija imena atributa, načina kako Bog djeluje u svijetu stvorene prirode itd. U etičkom monoteizmu puno je manje razlika, usmjeren je na čovjeka, jer se poziva na odgovorno djelovanje na ovom svijetu, brigu za slabe i potlačene, ispravno svjedočenje, brigu o roditeljima, pošteno stjecanje imetka, krepostan život itd. Ne smijemo biti naivni i zanemariti činjenicu da monoteističke religije, na neki način, imaju monopolistički pristup, jer imaju ekskluzivno pravo na svoju istinu, a svećenstvo nije uvijek na razini svoje odgovornosti, zato je važno sud prepusti Bogu. Čovjek djeluje i stoji pred Živim Bogom i ima odgovornost za svoje postupke. Različite predodžbe o Bogu nikako nas ne amnestiraju od odgovornosti pred Bogom. Kur’an, naprimjer, kršćane poziva da se ponašaju u skladu s Evanđeljem i tako postignu duhovno stanje u kojem će biti svjesni svojih postupaka na ovome svijetu i odgovornosti pred Bogom. Biti musliman ne znači biti oslobođen odgovornosti, svaki čovjek je odgovoran za svoje postupke na ovom i budućem svijetu.

“Kada teolozi legitimiraju i opravdavaju nacionalističke ideologije ili podjele na osnovu vjerskog ili etničkog identiteta odstupaju od univerzalnosti etičkog monoteizma. Zato je važno biti uz istinu i pravdu kako bi se gradilo povjerenje i otvarali putovi praštanju i mirnom životu.”

Za kakvu se vrstu društvenog uređenje trebaju zalagati muslimanske vjerske vođe u društvima gdje su muslimani u većini?

Muslimani žive u veoma različitim geografskim i društveno-političkim okolnostima. Ne smatram se kompetentnim odgovoriti na tako složeno i opće postavljeno pitanje. Međutim, pokušat ću to objasniti. Znatan dio svijeta u kojem su muslimani većina nije u mogućnosti samostalno odlučivati o svom statusu s obzirom na isprepletene historijsko-političke i ekonomske odnose sa najsnažnijim zemljama u svijetu. Ono što bi bio neki ideal jeste da su ta društva otvorena i uključujuća za sve ljude. Islam je od ranog perioda bio inkluzivan i u metahistorijskom i stvarnom životu omogućavao je razvoj kršćanskih i židovskih zajednica. Na dvoru emevijskog halife u Damasku značajan broj ministara bili su kršćani, čak je i najpoznatiji tadašnji pjesnik Al-Ahtal bio kršćanin. Koju vrstu društvenog uređenja će preferirati tamo gdje muslimani žive u većini zavisi od puno faktora, meni se čini važnim da poštuju ljudska i vjerska prava, dostojanstvo svakog čovjeka i osiguravaju mirnu koegzistenciju ljudi različitih identiteta. Za nas u BiH je najvažnije da se očuva demokratski kapacitet društva koje će biti pluralističko i građansko uz poštivanje ljudskih prava i sloboda.

Kompletan intervju pročitajte OVDJE.