Piše: Kadija Bouyzourn (Al Jazeera)

Kada sam bila dijete, putovali smo na planinski lanac Atlas da posjetimo selo Azgayoud u kojem su živjeli moji baka i djed. To mjesto je bilo čarobno: impozantni vrhovi, neravni teren i šume arganovih stabala; male jednospratnice napravljene od blata i kamenja koje su se savršeno uklapale u pjeskoviti pjezaž; vanjske peći u kojima se peče najukusniji, najaromatičniji hljeb tafarnout; okupljanja žena koje tuku arganove orahe od kojih prave arganovo ulje, „tečno zlato“ s Atlasa dok su pjevaju stare amazighske pjesme; i, naravno, planinske koze koje prkose gravitaciji i skaču po krovovima, ogradama i drveću.

Kuća mojih bake i djeda za mene je uhvatila suštinu života na Atlasu. Stajala je kao utočište u kojem je, naizgled, vrijeme stalo. Njena drvena vrata ukrašena masivnom kvakom, uvijek su bila otvorena, izražavajući dobrodošlicu svima. Njeno dvorište, u kojem se nalazio izvor svježe vode, ugošćavalo je porodicu i prijatelje koji su se odmarali u hladovini, pijući čaj. Gledano očima djeteta, ovo mjesto je bilo poput raja: ljudi su živjeli jednostavnim i sretnim životom, uživajući u izobilju koje im je život u harmoniji s prirodom pružao. Ali, odrastajući, shvatila sam da su se mnoge amazighske zajednice poput one kojoj su pripadali moji baka i djed, suočavale s ozbiljnim problemima.

Bolne priče o smrti i razaranju

Mnoga sela u planinama nisu imala asfaltirane puteve, tekuću vodu i adekvatan pristup zdravstvenoj zaštiti i sanitarnim uslovima. Ograničeno snabdijevanje električnom energijom i slab signal za mobitele često bi ih držali odsječenim od ostatka svijeta. Nedostatak pristupa odgovarajućim obrazovnim i ekonomskim prilikama prisiljavao je mnoge mlade ljude da odlaze u veće gradove na sjeveru ili da emigriraju u Evropu. Ove su zajednice uglavnom bile prepuštene same sebi.

Osmog septembra, snažan zemljotres je pojačao jad i nevolje ove regije nebrojeno puta. U ovoj katastrofi smrtno je stradalo više od 2.900 ljudi, a povrijeđeno je najmanje 5.530. Čuvši vijest, odmah sam nazvala roditelje u Taroudantu, gradu ušuškanom u južnim obroncima planinskog lanca Atlas. Uvjerili su me da su oni i ostatak porodice dobro i na sigurnom. Osjetili su podrhtavanja, ali njihove su kuće izdržale šok.

Ali, gore u planinama, selo mojih bake i djeda pretrpjelo je izvjesnu štetu. Na drugim mjestima su cijele zajednice zbrisane sa lica zemlje. Bilo je bolno slušati priče o smrti i razaranju od porodice i prijatelja. Izolovani i odsječeni od svijeta, mnogi mještani su morali iskopavati ljude iz ruševina golim rukama. Mnogi od njih su izgubili svoje domove i voljene i morali su spavati na otvorenom sada kada temperatura tokom noći opada na 10 stepeni Celzijusa. Ženama i djeci koji su izgubili druge članove porodice sada prijeti rizik da postanu žrtve trgovaca ljudima.

Šta kada se stiša pažnja medija

Operacija spašavanja teče usporeno zbog neravnog terena i odrona kamenja. Kamioni koji prevoze humanitarnu pomoć teško se probijaju kroz uske planinske puteve, a medicinsko osoblje i spasioci se bore da evakuišu povrijeđene do najbližih zdravstvenih ustanova. Lokalna bolnica u Taroudantu, koja opslužuje desetak ruralnih zajednica, bila je preplavljena. Čula sam potresne priče o tome kako se predano osoblje bolnice borilo da izađe na kraj s prilivom povrijeđenih i preminulih u prvih nekoliko dana.

Ipak, ljudi su se u velikom broju pokrenuli da pomognu jedni drugima. Volonteri, koji su se organizvali pomoću društvenih mreža, prikupljali su osnovne potrepštine kao što su šatori, madraci, deke, hrana za bebe, proizvodi za higijenu i drugo i dijelili ih mještanima koji su ostali bez igdje ičega. Ali ova pomoć će porodicama bez krova nad glavom olakšati samo neko vrijeme, posebno zato što se približava zima.

Sedmicu nakon ove katastrofe, prisutna je bojazan da će sada, kada pažnja međunarodnih medija slabi, ovi ljudi opet biti zaboravljeni. To se već dešava. Poplave u Libiji koje su odnijele više od 11 000 života sada su glavna vijest, a katastrofalni potres koji je zadesio Maroko više nije na naslovnim stranama. Postoje, naravno, neka podrčja pogođena zemljotresom koja će biti zbrinuta. Marakeš i njegova UNESCO-va svjetska baština vjerovatno će dobiti najveći dio humanitarne pomoći i pomoći za obnovu. Planinske zajednice Atlasa nemaju međunarodno priznatu oznaku koja bi skrenula pažnju na njihovo naslijeđe.

Priča obilježena snagom i odlučnošću

Prema izvještajima lokalnih medija, važni historijski spomenici, kao što je džamija u Tinmelu iz 12. stoljaća, leže u ruševinama; prijeti im rizik da budu zauvijek izgubljeni. Ali još važnije, čitav način života, sačuvan u visoravnima planinskog lanca Atlas, bit će u opasnosti, ako ova regija ne dobije pravu pažnju. Razaranja uzrokovana zemljotresom bez sumnje će dovesti do egzodusa ljudi iz regije u potrazi za novim domom. Čitava sela bi mogla nestati zbog tog. Depopulacija bi mogla poremetiti očuvanje amazighskih tradicija, običaja, folklora, pa čak i lokalnih dijalekata.

Ova regija je očuvala jedinstvenu kulturu i jezik duže od 3000 godina, i od izuzetnog je značaja za mnoge pripadnike naroda Amazigh. Da bi preživjele ovu nesreću, ovim zajednicama je potrebna hitna i sveobuhvatna pomoć. Ljudi s planine Atlas vijekovima su se suočavali s izolacijom i nevoljama i opstali. Njihova je priča obilježena snagom i odlučnošću, priča je to o kulturi koja opstaje pred nevoljama. Ali, ovaj zemljotres će razoriti njihove zajednice ako im ne pomognemo.