Iako je moguće da regija Zapadnog Balkana postane dio Europske unije do 2030. godine, kako je nedavno najavljeno, u samoj EU ne postoji jedinstveni stav o tome niti su okolnosti oko prijema iste u svim državama regije, navodi Florian Bieber, profesor na Univerzitetu u Grazu te koordinator Savjetodavne grupe za Balkan u Evropi (BiEPAG).

On za Al Jazeeru Balkans kaže da bi Crna Gora, ako bi riješila trenutne političke probleme, za pet godina mogla postati članica, dok je navedeni rok nerealan za Kosovo, Srbiju i Bosnu i Hercegovinu zbog velikih problema u tim državama.

Jedna od tema razgovora je i secesionistička politika predsjednika bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska Milorada Dodika za koga Bieber kaže da bi bio uhapšen prije 15 godina da je vodio današnju politiku i priču.

Koliko je realna priča o ulasku zapadnobalkanskih država u Europsku uniju 2030. godine? Da li se Unija suočila sa činjenicom kako je neophodno uključiti Zapadni Balkan u svoj sastav zbog drugih (istočnih) utjecaja?

– Premda je taj datum moguć i premda je to dobar signal, EU nije jedinstvenog stava ni u poruci da pošalje ovu poruku niti u tome šta uraditi da se ona obistini. Nema sumnje da većina država regije može postati članica do 2030. godine, no za to je potreban jasan rok i da EU podsjeti javnost šta vlasti do tada trebaju uraditi kako bi ušli u Uniju.

Države poput Crne Gore, Sjeverne Makedonije i Albanije mogu to postići u tom roku. No, postoje očiti izazovi kada se govori o Bosni i Hercegovini, Srbiji i Kosovu gdje trenutne dinamike čine spomenuti datum nerealni.

Nije samo problem u tome što nazivate utjecajima. U konačnici, Mađarska kao članica EU remeti eurointegracije na osnovu vladavine prava. No, mislim kako je glavni izazov činjenica da lokalne elite često ne žele da država postane dio EU-a jer im to donosi previše opasnosti, a premalo koristi.

Kada već govorimo o utjecajima, Rusija ne odustaje od svog djelovanja u regiji. Kako komentirate trenutne aktivnosti Kremlja na Balkanu?

– Rusija je uvijek bila oportunistički nastrojena na Balkanu, podržavala one koji žele bliže odnose i pokušavala poremetiti euroatlantske integracije. Nikada nije ozbiljnije proširiti svoj utjecaj u regiji, a većina ostalih pokušaja je propala, poput remećenja članstva u NATO-u Sjeverne Makedonije i Crne Gore.

Od toga su imali koristi srpski nacionalisti čije snage promoviraju rusku politiku iz vlastitih razloga. Iako se čini da je Rusija prisutna tu, to ima malo veze sa ruskim utjecajem koliko ima sa korištenjem priče o Rusiji za lokalne autokrate i nacionaliste.

Nedavno ste rekli kako se ‘BiH neće mirno raspasti’. Koji su najveći problemi ove države i šta predviđate u budućnosti za nju?

– Iskreno, ne bih govorio o predviđanjima. Naravno da je teško i zamisliti miran raspad Bosne i Hercegovine nakon rata sa kojim se suočila. Dejtonski sporazum je napravljen tako da entiteti drže državu cijelu, a ne da je rasparčaju.

Problem je što je (predsjednik entiteta Republika Srpska Milorad) Dodik učinio raspad Bosne realnijim nego ikada od sredine 1990-ih i uspješno je pomjerio tu crvenu liniju. Kako se danas ponaša, njega bi međunarodna zajednica uhapsila prije 15 godina.

Teško je zamisliti rješavanje krize u Bosni i Hercegovini jednostranim rješenjem, kao što je raspad države, jer bi to zadovoljilo samo jednu stranu u BiH. Stoga se jasno mora poručiti kako se svaka promjena mora napraviti dogovorom, a ne jednostranim potezima.

Mene više od formalne disolucije Bosne i Hercegovine brine slabljenje države koje donosi raspad u stvarnosti, samo se ne zove tako. To je teže zaustaviti, a korak ka punom raspadu je onda lakši. Ovdje nisu neophodne samo jasne poruke ili crvene linije, već i alternativna rješenja kako učiniti državu funkcionalnom.

Kompletan intervju pročitajte OVDJE.