Piše: Hamza Ridžal

Prije pola godine, dok sam mahnito čitao knjige i tekstove pripremajući ovu ekspediciju, iz razgovora sa dragim profesorom Fahrudinom Rizvanbegovićem saznam da u Amanu živi nana Fatima. Tegobne godine preturila je preko leđa još od ranog djetinjstva u Cezarei, gdje je rođena u drugoj generaciji bošnjačkih doseljenika u Palestinu, kraj ove džamije sa slike koja i danas nosi ime: Bošnjačka.

Bosanski joj ne silazi s usana

Njeni su djedovi osjećali da moraju napustiti Bosnu, a ona je kao djevojčica prognana iz Palestine. Devedeset i neka joj je godina, nikad u Bosni nije bila, bosanski jezik ne silazi joj s usana.

Tih sam dana mahnito dodavao u prijatelje na društvenim mrežama sve one koji su iza imena pisali svaki mogući oblik transliteracije prezimena Bošnjak. S nekima sam uspio ostvariti kontakt i saznati da je Fatima, čarobnica pripovijedanja, još živa. Na jednom TV gostovanju prije početka ovog magičnog putovanja spomenuo sam nanu Fatu. Sutradan mi se javio pjesnik Said Šteta rekavši da je gledao gostovanje i da ga je priča o Fatimi toliko dojmila da je napisao pjesmu:

Al Husarija, Cezareja

džamija prazna, nema ezana, nema Bošnjaka

samo prodavnica i restoran

iznad munare crna je ptica

Nakba

gorda ko maršal što je naredio ubijanje

vreba

možda u kamenu, nalik hercegovačkom

krije se duša, smokve stolačke što sanja

Ubiti!

ispisuje krilima na nebu

ne toliko plavom kao hercegovačko

ubiti sjećanje na Bošnjake

Cezareje, Al Husarije

A jedna starica

tu je rođena

putopisca mladog čeka

jezikom bosanskim da mu ispriča

na kojem duša stotu izdiše

priču o Bošnjacima

što car ih protjerao, sultan zaboravio

Nakba!

Ptica je ista kao na prsima naciste

leti iznad munare Cezareje, Al Husarije

šute mezari u zaborav zarasli

Na putu samo je tabla

“Od Rimljana do Bošnjaka”

Nakba!

Jednako danas, ista je ptica, isti je plijen

zemljom od riječi hodaju prognane duše

Said Šteta, tek mali hodač ispod zvijezda

(Nakba - ar. katastrofa)

(Ramazan 21, 1444.godine, u 5,40 sati)

Ova mi je pjesma najljepša uspomena na zadnju trećinu posljednjeg ramazana. Dragi Saide, hvala ti na tome Ipak, ovo nije priča o mome istraživanju i tvojoj pjesmi. Ovo je priča o Fatimi i svim našim fatimama, ali i o našem spektakularnom samozaboravu, ljenosti i letargiji, potrebi za akcijom.

U Jordanu smo do sada sreli dvadesetak potomaka Bošnjaka koji su iz Hercegovine došli u Palestinu. Većina njih zna pokoju frazu na bosanskom, dr. Velid i cijele rečenice, a dragi jaran Šemso bolje priča bosanski od većine onih koji žive u Bosni. Posebno drag susret bio je onaj s Adnanom Bošnjakom, rođenim 1943. u Jerusalimu, pod Kupolom na stijeni, u epicentru svijeta. Razgovor s njim ne bih mijenjao ni za nisku crnih bisera! Pjesma koju mi je pjevao, a koju je kao dijete upamtio od svoje majke, uklesana je u mome srcu. Adnanov bosanski najljepša je melodija koju uši mogu čuti. I samo Bog dragi zna koliko sam Mu zahvalan na ovom susretu, toj dragocjenoj uspomeni zbog koje je vrijedilo pustinjama bosonog hoditi.

Jučer smo bili u jednoj od najljepših kuća koje sam ikada vidio, u kući naše Kariman i njenog sina Aziza kojeg ovdje, pobosanski, zovu Dragi Kariman je potomak Bošnjaka koji su se nastanili u malom palestinskom selu Janun, što je, sa seobom u Tulkarem, posebna priča naše traumatične prošlosti. Jučer smo imali naznaka da bismo se mogli sresti i sa Fatimom, baš onom Fatimom za čijim smo društvom žudjeli mjesecima. Rekoše nam da je već oronula i da je dementna. Godine duboke uzele su danak, sjećanje na Nakbu izlomilo bore na njenom svijetlom licu. Prije samo pola godine s njom se mogao voditi razgovor, čuti neka stara pjesma, priča od starine... Više ne.

Fatima - slika naše sramote

Danas je Fatima slika naše kolektivne sramote, lice pred kojim se možemo stidjeti. Lice koje još samo može uzvratiti osmijehom. Lice na čijem se čelu vide mape naših puteva izgnanstva. Lice koje pamti pjesme i priče koje više niko ne zna niti može saznati. Lice s kojim će sve to nepovratno nestati i biti zauvijek izgubljeno. I zato ovo pišem, kao šamar samome sebi i svima nama. Koliko je naših fatima u visokim brdima Vlašića, pod velebnim lukom Starog mosta, kraj bistre vode Une, u šeher Banjoj Luci, divnome Stocu, gore na Alifakovcu i tamo na Vratniku, u Srebrenici, Zenici, Žepi, Kaknju, Visokom, Bužimu, Tuzli, Cazinu, Blagaju, Kalesiji i gdje sve ne?

Koliko je naših fatima koje sa sobom nose znanja koja nigdje drugo ne možemo naći dok živimo u iluziji da je sve dostupno na internetu? I s koliko će fatima bosanskih zauvijek otići pjesme i znanja arhivirana generacijama, prenošena s koljena na koljeno, pripovijedana u dugim zimskim noćima uz duhan i kahvu, šaptom šaporena na drago uho, sve da bi došla do nas, u vremenu kada sve možemo snimiti i arhivirati, da bismo mi, baš u ovom vremenu tehnoloških čuda, sve to prepustili bujici vremena i sramotno zauvijek izgubili?

Eto zato ovo pišem, moleći i preklinjući sve one koji imaju zeru svijesti o zemlji, jeziku, identitetu, da uzmu svoje telefone i snime svoje djedove i nane, didove i bake, đedove i majke. To smo dužni ne samo njima, ne samo ni onima koji će doći, nego i samima sebi. Jezik je najsigurniji server u koji su pohranjene naše nade i snovi, zebnje i strahovi, znanja i iskustva.

Danas više ništa nećemo objavljivati nadajući se da će ovaj apel doći do što većeg broja vas, dragi prijatelji, kako ne biste osjećali gorčinu poraza koju mi trenutno osjećamo čitajući poruku od dragog brata Samira Bošnjaka:

"Unfortunately that won’t be useful because the lady can’t hold a conversation let alone in Bosnian. Sorry Hamza... Fatima used to be a storyteller but now she is only a ghost of her old self."