Nedavno je u izdanju "Dobre knjige" iz Sarajeva objavljen prvi putopis koji govori o Putu svile na bosanskom jeziku, čiji su autori Hamza Ridžal i Edib Kadić, a očemu ste već mogli čitati na našem portalu.

Riječ je o prvom putopisu na bosanskom jeziku koji je naslovljen ”Putem svile. Kroz Rumeliju, sjevernu Mezopotamiju, Zavkazje, Havariz i Transoksaniju”.

Put svile je najstarija mreža trgovačkih puteva kojima je Sredozemlje bilo povezano sa istočnom Azijom. U bosanskohercegovačkom ukupnom knjiškom naslijeđu nije zabilježen niti jedan pokušaj bar površnog opisa "Puta svile" i načina na koji je oblikovao naš identitet i naše ukupno tradicijsko naslijeđe.  I to je bio jedan od razloga zbog čega prof. Kadić i prof. Ridžal odlučili proputovati znatan dio ove prastare trgovačke mreže i doći u velike intelektualne i duhovne centre u Srednjoj Aziji kako bi napravili prvu putopisnu knjigu sa fokusom na "Put svile".

Sredinom maja ove godine Hamza Ridžal je objavio da kreće u novu veliku ekspediciju ka Istoku kako bih pisao putopis.

„Ovog puta bavim se jugozapadnim rutama Puta svile, trgovačke mreže koja je uveliko oblikovala svijet kakav danas poznajemo. Moj saputnik je dugogodišnji prijatelj Ahmed Šarić. U danima, sedmicama i mjesecima što slijede na ovoj platformi objavljivat ćemo impresije i fotografije u mjeri u kojoj nam to obaveze budu dozvoljavale. Unaprijed se izvinjavam ako ne stignem svima odgovarati na poruke i komentare. Tempo je žestok, put dug, cilj dalek. Možda bolje reći - ciljevi. Jer, da putovanja imaju samo jedan cilj, ljudi bi ga davno pronašli i prestali tragati za odgovorima na neizvjesnim horizontima beskraja“, naveo je Ridžal.

Nakon što su boravili u Istanbulu, Ridžal i njegov saputnik su se obreli u Karamürselu u jeverozapadnoj Turskoj, gdje su se susreli sa Bošnjacima. Evo, zapisa sa tog susreta:

"Kakav dan! Spektakl! Napokon smo krenuli iz Istanbula, a na putu ka Istoku svratili u Karamursel da se vidimo s prijateljem Redžepom Begovićem. Njegovi su preci prije 150 godina napustili Trebinje i nastanili se ovdje, u jednom od devet bošnjačkih sela. Redžep nas je odveo na ranč svoga oca što se prostire na 70 dunuma. Dedo Hajro dočeka nas na ogromnoj plantaži nara. Pogled mu bistar i oštar, oči izrazito plave, na ramenu pumparica. Na trenutak pomislismo da bi bilo mudro zastati, ali ipak nastavismo.

A onda, jedan osmijeh i raširene ruke dobrodošlice odagnaše sumnju da je puška, možda, nama namijenjena. "Hajte moji Bošnjaci, hajte!" Iz mutvaka proviri i nana Hasiba, pa ozarena povika: "Hošgeldim, hajte, hajte, bit će i kahva." Ona je iz porodice Brzina - veli da zna i šejha Halila s Mejtaša, komandanta Sedme muslimanske brigade. Sat je prestao kucati dok sam slušao njihov bosanski, poput jezika Bašagića i Ljubušaka.

Iako su rođeni ovdje a u Bosnu dolazili dva puta, turistički, na jeziku zemlje umiju tkati čudesne arabeske pripovjednih svjetova. Hajro nije dao krenuti dok nam nije nabrao pune džepove rezdelija. Od njega se zaputismo Salihovoj kući. Salih je, iako rođen u Turskoj, 1992. godine došao u BiH i priključio se Crnim labudovima. Nevjerovatna životna priča. I s njim smo tabirili jezičke nijanse: "Here, iz onog tamo sela, sve kazuju drukčije. Mi velimo krompir, oni krtola. Mi reknemo lopata, oni pijuka. U nas se vari, kod njih se kuha. Ama sve drukčije..." O Salihu drugom prilikom, ako se nađe vremena, a do tada evo fotki Hajre i Hasibe".