Piše: Vahidin Preljević (Al Jazeera Balkans)

Vijest da je Dževad Karahasan preselio na bolji svijet zatekla me je u Brčkom. Tamo smo kolega Naser Šečerović i ja imali drugu zaredom književnu večer sa značajnim austrijskim književnikom Karlom-Markusom Gaussom; prva je prethodan dan održana u Sarajevu. Prvobitni plan je bio da Dževad Karahasan, koji Gaussa zna još iz svojih salcburških dana, bude sve ovo vrijeme s nama. Saznali smo u četvrtak navečer od jednog njemačkog pisca, zajedničkog prijatelja, koji ga je obišao u Grazu, da su u pitanju sati.

U prvi mah, čovjek ne želi ili ne može povjerovati u mogućnost da neko poput Dževada više nije s nama, možda i zato što je za mnoge koji su ga znali i koji su ga čitali, postao nezaobilazna duhovna tačka njihovog vlastitog samorazumijevanja. Teško je nas, ljude koji su ga čitali i voljeli, i svakog ponaosob, i kao kulturu, zamisliti bez Karahasana. Iako je uvijek insistirao na tome da ne želi sagovornike koji samo klimaju glavom i slažu se s njim, teško je bilo odoljeti nevjerovatnoj auri koju je širio oko sebe.

Dževada Karahasana sam lično upoznao već sad davne 1997. godine, kad je kao dramaturg u Narodnom pozorištu u Sarajevu inicirao i organizirao izvedbe tri pozorišna komada Georga Büchnera koje je za tu priliku i sam preveo. Büchner inače spada u možda desetak pisaca koji su ga neprestano opsjedali, i za koje je priznavao da su izvršili veliki utjecaj na njega. Preko njega, Kleista, Goethea bio je izuzetno vezan za njemačku književnu tradiciju, što se uostalom i vidi po iznimnoj recepciji koju je imao i ima u njemačkom jezičkom prostoru.

Ozbiljnije stvari do književnosti nije poznavao

Bio sam student završne godine germanistike i pomagao sam te 1997. i 1998. u komunikaciji između jednog njemačkog reditelja i naših glumaca na probama Wojzeka. Karahasan je povremeno dolazio na probe, a ja sam, pomalo zazirući od njegove slave, izbjegavao da mu se obratim, dok se on odjednom nije obratio meni, isprva pomalo strogo, gledajući me onim prodornim i pronicljivim očima, mada ne profesorski, s visoka, pitajući me čime se bavim.

Rekao sam nesigurno da sam student germanistike, ali je on insistirao, na pitanju, rekavši nešto u stilu: „Znam šta studirate, mladi gospodine, nisam to pitao, nego mi recite čime se zaista bavite“, misleći na to šta čitam i čemu sam istinski posvećen. Zapanjilo me je u tim prvim susretima nešto što sam kasnije često viđao kod njega: od mene je, tadašnjeg balavca, uistinu tražio da ozbiljno razgovaram s njim, postavljajući me u tom razgovoru kao sebe ravnog, što mi, naravno, nikad nismo bili. Onda sam shvatio da je on za ozbiljno uzimao svakog sagovornika.

A ozbiljnije stvari od književnosti za njega nije bilo. Često me je znao nazvati i otprilike reći: „Jarane, imam jedan problem. Pišem jedan esej i sjećam se jednog mjesta iz Homo Ludensa Johanna Huizinge koji bih rado citirao. Meni je ta knjiga nestala u ratu. Možeš li to provjeriti za mene, mislim da je na stranici toj i toj.“

Kompletan tekst pročitaje OVDJE