Piše: Osman Softić, za Bosnian News Service

Petnaestog maja 2023. obilježena je 75. godišnjica masovnog etničkog čišćenja Palestinaca iz njihove domovine, poznata kao “Nakba” ili “Katastrofa”. 1948. jevrejske terorističke grupe Hagannah, te kriminalne bande Stern i Irgun etnički su očistile više od 850.000 Palestinaca iz njihove domovine (70 posto palestinskog stanovništva). To je učinjeno korištenjem terorizma koji je odgovoran za desetine masakra. Palestinci su protjerani i odbačeni jer nisu bili Jevreji čime je nejevrejska većina (muslimani i kršćani) u Palestini pretvorena u manjinu, a novopridošla evropska jevrejska manjina pretvorena je u većinu.

Ali Kazak, bivši ambasador (danas u mirovini) koji živi u glavnom gradu Australije Canberri, koji je nekoliko decenija predstavljao Palestinu u Australiji i koji i danas svojim radom i borbom za promicanje interesa svog palestinskog naroda, kao jedan od najefektivnijih neformalnih aktivista za Palestinu napisao je da je u vrijeme Nakbe 1948. imao samo nekoliko mjeseci. Jedna od ohrabrujućih vijesti koje mi je ovaj doajen palestinske borbe za nezavisnost i državu svoga naroda prije nekoliko godina ispričao je činjenica da je nekadašnji predsjednik Vlade Australije Robert (Bob) Hawk, bliski Alijev prijatelj, koji je nekad bio vodeći političar društva australsko-izraelskog prijateljstva, u svojim poznijim godina, pak, kada je napustio aktivno bavljenje politikom, i kada je bio oslobođen brojnih pritisaka cionističkog lobija, uložio ozbiljne napore solidariziravši se sa Palestincima.

Hawke je pitanje palestinske države smatrao prioritetom bez kojeg ne može biti trajnog mira ana Bliskom istoku, sve dok se ne ukloni nepravda počinjena palestinskome narodu. Drugi ozbiljan politički lider u Australiji, bivši premijer države Novi Južni Vels, najmnogoljudnije države u Australiji, a kasnije i senator te šef australijske diplomacije, Robert (Bob) Carr, također laburistički socijaldemokratski orijentiran političar, snažno se suprotstavio politici Izraela i represiji nad Palestincima.

Senator Carr je svoj jasni stav javno obrazložio u svojim memoarima koje napisao. Zbog zalaganja za palestinsko pitanje i njegovo pravedno rješavanje, Carr je postao meta brojnih kritika i napada u medijima koji su naklonjeni politici koju protežira izraelski režim. Ova dva primjera, koji nisu jedini, jasno ukazuju na činjenicu da se hrabri političari u zapadnim demokracijama koji imaju moralni integritet ipak odvaže da kritiziraju licemjernu politiku vodećih zapadnih država prema Palestini. Ovaj trend se svakodnevno širi bez obzira na utjecaj snažnog izraelskog lobija u skoro svim značajnijim državama koji svaku kritiku izraelske šovonističke, rasisitičke i represivne politike prema Palestincima pokušava na sve moguće načine predstaviti kao navodni antisemitizam.

Izraelski naučnici su tokom proteklih decenija uložili velike napore da se krkitika politike Izraela u medijima, akademskoj zajednici ili političkim krugovima i civilnom društvu na zapadu poistivjeti sa antisemitizmom.

Na taj način se pokušava razoružati intelektualna klasa na zapadu putem zastrašivanja tako da je malo ozbiljnih intelektualaca koji imaju hrabrosti upustiti se u kritike izraelske politike kako ne bi bili etiketirani kao antisemiti, a za antisemitizam propisane su i određene sankcije u velikom broju zemalja. Na primjer, definicija antisemitizma koju je predložila internacionalna međuvladina organizacija koju čini tridesetak zemalja a koja se zove International Holocaust Remembrance Alliance (IHRA) agresivno pokušava nametnuti svoju definiciju antisemitizma državama, nevladinim organizacijama pa čak i akademskoj zajednici.

Naravno, nema ni jedne normalne i ozbiljne ličnosti na svijetu koja se ne suosjeća sa patnjama jevrejskog naroda kroz koje je prošao kao žrtva nacističkog njemačkog režima u vrijeme Hitlerovog trećeg rajha. Ali, to ne znači da definiciju antisemitizma koju je prezentirala IHRA treba usvojiti bez njenog kritičkog propitivanja i valorizacije. Ako se ona usvoji nekritički to utire put ukidanju slobode kritiziranja rasističke i represivne izraelske politike prema Palestincima, a toga nisu svjesni mnogi akteri, države i organizacije kojim se ova definicija natura kao svršen čin.

Tako je nedavno Univerzitet u Adelaidu, u Južnoj Australiji odbacio prijedlog i odbio usvojiti definiciju antisemitizma po diktatu IHRA-e smatrajući to činom kojim bi se ograničila kademska sloboda kritiziranja izraelske državne politike koja je u suprotnosti sa normama međunarodnoga prava. Naravno, senat ovog univerziteta je jasno i nedvosmisleno osudio antisemitizam i bilo koju vrstu rasizma, šovinizma, ksenofobije i diskriminacije. Stoga je veoma važno skrenuti pažnju na manipulacije kojim se pokušavaju institucionalizirati norme ponašanja na način da se opravdana i neophodna kritika svake državne politike u slučaju Izraela proglasi antisemitizmom. Cionistički lobiji širom svijeta to pokušavaju postići izgradnjom koalicija i inkrementalnim metodama postupnosti igrajući na kartu sentimenta koji svaka ozbiljna država osjeća prema historijskim patnjama i progonu Jevreja u Evropi od strane katoličke crkve ali i državnih politika tokom proteklih stoljeća.

Ambasador Ali Kazak bilježi u svom najnovijem osvrtu na Nakbu, kako je njemu, njegovoj porodici i milionima (5 miliona Palestinaca danas se nalazi u izbjeglištvu) uskraćeno su pravo da se vrate kući, dok je istovremeno svakom Jevreju sa bilo kog mjesta na zemaljskoj kugli pruženo garantirano pravo da može da emigrira i zatraži državljanstvo po dolasku u Palestinu prema izraelskom rasističkom “Zakonu o povratku“.

Tako su Jevreji doseljenici iz Evrope, Rusije i drugih krajeva svijeta zauzeli sve veće palestinske gradove i konfiskovali željezničke stanice, luke, aerodrome i druge javne objekte, kao i fabrike, farme, preduzeća, bankovne račune i imovinu etnički očišćenih izbjeglica Palestinaca. 15. maja 1948. proglasili su uspostavljanje jevrejske države na 78 posto teritorija Palestine, preimenovali su je u Izrael, a tri terorističke jevrejske grupe formirale su izraelsku vojsku. Ujedinjene nacije su 11. decembra 1948. godine donijele rezoluciju 194, pozivajući Izrael da dozvoli “izbjeglicama koje žele da se vrate svojim domovima i to u najkraćem mogućem roku a da moraju platiti kompenzaciju za uzurpiranu imovinu onim izbjeglicama koji odluče da se ne vrate svojim domovima” Svi zemlje, uključujući Australiju, podržale su rezoluciju. Izrael sve danas odbija ispoštovati ovu i stotine drugih rezolucija.

Izrael je 1967. godine okupirao preostalih 22 posto, etnički očistio još pola miliona i stavio milione Palestinaca pod svoju brutalnu vojnu okupaciju. Kazak ispravno tvrdi, da Palestinske izbjeglice predstavljaju suštinu palestinskog pitanja, koje je zapravo osnovni uzrok sukoba na Bliskom istoku. Danas ima oko pet miliona raseljenih Palestinaca koji su rasuti po izbjegličkim kampovima u Gazi, Zapadnoj obali i susjednim zemljama. Radi se o generacijama ljudi kojim je učinjena planetarna nepravda ali koji nisu prestali da se bore za svoje legitimno pravo na povratak.

Kazak također navodi da je Sir Percy Spender, u to vrijeme ministar vanjskih poslova Australije u vladi Roberta Menziesa, ali i kao predsjednik Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija 1956. priznao centralnu ulogu palestinskih izbjeglica, kad se obratio UN-u, rekavši kako “tragična sudbina arapskih izbjeglica predstavlja osnovni uzrok svih drugih problema koji opterećuju Bliski istok.” Godine 1947. australski ministar vanjskih poslova, dr. Herbert Evatt, odigrao je ključnu ulogu u Ujedinjenim nacijama čijom je rezolucijom legitimizirana podjela Palestine kako bi se olakšalo stvaranje jevrejske države u mojoj zemlji, navodi Kazak. Radi se o (Rezoluciji UNGA 181).

Ovom rezolucijom Jerusalim je također proglašen kao corpus separatum pod posebnim međunarodnim režimom u ime UN-a. U to vrijeme Palestinci su činili dvije trećine stanovništva i posjedovali su više od 94 posto zemlje u Palestini. Druga trećina stanovnika su uglavnom bili novopridošli jevrejski imigranti, od kojih su većina njih na teritoriju Palestine ušli ilegalno. Ovaj je šef australske diplomacije Evatt odigrao ključnu ulogu zauzevši se da Izrael bude primljen u članstvo UN-a.

U govoru pred Generalnom skupštinom UN-a, 11. Maja, 1949., Evatt je kazao slijedeće: “Teritorijalne granice Izraela utvrđene su odlukama iz 1947. i ove granice moraju ostati sve dok ih ne promijeni ili Generalna skupština ili sporazumom Izraela sa drugim državama i narodima kojih se one direktno tiču”.

Bez obzira na ova legalistička upozorenja u ime UN-a, Izrael je jednostrano promijenio svoje granice pljunuvši u lice UN-u i međunarodnoj zajednici. Unatoč činjenici da je Izrael prekršio rezoluciju UN-a i normi međunarodnog prava, okupiravši 50 posto palestinske teritorije dodijeljene palestinskoj državi, te unatoč brojnim masakrima civila i etničkom čišćenju, Australija je ipak tada jednostrano priznala Izrael i nikada za to nije preuzela svoje historijske, pravne i moralne obaveze prema palestinskom narodu, bilježi Ali Kazak u svom argumentiranom eseju u povodu 75. godišnjice palestinske Nakbe.

Gradnjom ilegalnih jevrejskih kolonija na okupiranim palestinskim teritorijama 1967. godine, Izraelski režim je jasno dao do znanja cijelom svijetu da ga ne zanimaju pregovori i rješenja o dvije države (two states’solution). Svi cionistički i izraelski lideri, od oca cionizma, Herzla, do prvog izraelskog premijera Davida Ben Guriona i današnjeg ultradesničarskog Netanyahua, nikada nisu uzimali za ozbiljno rješenje o postizanju mira na način da se dozvoli postojanje suverene Palestine koja bi egistirala pored Izraela. Njihov cilj oduvijek je bio stvaranje šireg entiteta koji cionisti nazivaju “Eretz Izrael” (Zemlja Izraela), koja bi uključila cijelu historijsku Palestinu i okupirane dijelove susjednih arapskih država.

Njihova tvrdnja da tobože podržavaju rješenje na principu dvije države, što kao papagaji ponavljaju svi evropski i američki političari i oni koji se ne usuđuju kazati istinu o prirodi izraelske okupacije i represije kako ne bi bili optuženi za antisemitizam, nije ništa drugo do obična varka i blef, kao što su to učinili kada su 1947.tvrdili da podržavaju UN-ovu podjelu Palestine. Prihvatanje podjele bila je taktički potez šire strategije cionista kako bi osigurali početni legitimitet koji su tražili i koji im je bio nužan da uspostave bazu kako bi izgradili snažnu vojsku za dalje širenje Izraela. Naravno, ne radi se o teorijama zavjere već o jasnim historijskim dokazima koji potvrđuju da se cionistički lideri nisu libili da javno otkriju svoj ekspanzionistički cilj. Historija Izraela je zapravo najbolji dokaz tome.

U svom dnevniku Teodor Herzl navodi da se područje jevrejske države prostire “od Egipatskog Nila do rijeke Eufrat”. U pismu koje je poslao svom sinu, Ben Gurion je napisao: “Naravno da mi podjela zemlje ne pričinjava zadovoljstvo… ali predloženom podjelom dobit ćemo više od onoga što već imamo. Ono što zaista želimo nije samo to da zemlja ostane cjelovita i jedinstvena, već da cijela i ujedinjena zemlja bude jevrejska.” 1938. je obavestio izvršni odbor Jevrejske agencije kako on nije zadovoljan da u posjed Izraela pripadne samo jedan dio palestinske zemlje, ali je to dobra polazbna osnova za ekspanziju nakon što Jevreji izgrade jaku vojnju silu, na čemu se može raditi tek nakon uspostavljanja države. Tada slijedi odustajanje od podjele zemlje i proširenje Izraela na cijeloj teritoriji “Eretzi Izraela.”, referirao je Ben Gurion vrhu svjetskog cionističkog pokreta.

Da se izraelski režim nikad nije odrekao ove politike zacrtane prije više od osam decenija, svjedoči i twit od 28. Decembra, 2022., u kojem je premijer Izraela Netanyahu na hebrejskom objavio: “Ovo je osnovni pravac nacionalne vlade na čijem sam čelu: Jevrejski narod ima ekskluzivno i neupitno pravo na sva područja zemlje Izrael. Vlada će promovirati i razvijati naselja u svim dijelovima zemlje Izraela, u Galileji, Negevu, Golanu, Judeji i Samariji (Zapadna obala).“

Kazak također podsjeća da je Zakon o jevrejskoj nacionalnoj državi koji je nedavno ratificirao Knesset i izraelski Vrhovni sud institucionalizirao je rasizam i rasnu diskriminaciju. U zakonu stoji da je “Država Izrael je nacionalni dom jevrejskog naroda. Pravo na ostvarivanje nacionalnog samoopredjeljenja u Državi Izrael je jedinstveno za jevrejski narod. Država će biti otvorena za imigraciju Jevreja. Država posmatra razvoj jevrejskih naselja kao nacionalnu vrijednost i djelovat će u pravcu podsticanja i promoviranja uspostavljanja i konsolidacije tih naselja.” Definiranjem suvereniteta i demokratske samouprave kao prava isključivo jevrejskoga naroda, gdje god da on živi širom svijeta, Izrael je ustavom uveo diskriminaciju i jevrejsku supremaciju nad kršćanskim i muslimanskim palestinskim građanima.

“Zemlja Izraela” o kojoj Netanyahu govori je “Eretz Izrael”. Upravo zbog toga Izrael sve vrijeme pokušava stvoriti činjenice na terenu, gradeći jevrejske kolonijalne nastambe na Zapadnoj obali kao i okupiranoj sirijskoj Golanskoj visoravni. Treba li podsjetiti da je Izrael jedina moderna država koja nije definirala svoje granice, upravo iz razloga kako bi se širila svakih nekoliko godina, kao što to čini od svog nastanka, bilježi doajen palestinske diplomacije Ali Kazak.

Prošlog mjeseca, Bezalel Smotrich, ministar finansija i vođa Religijske cionističke partije izjavio je kako "Palestinci nikad nisu postojali". U govoru koji je održao u Parizu, ovaj ekstremistički visoki zvaničnik izraelske vlade pokazao je geografsku kartu Jordana, Palestine, Sirije, Libana i Saudijske Arabije, koje je predstavio kao dio Izraela.

Naravno, ne treba očajavati zbog izjava izraelskih ekstremista. Ipak, Palestinu je priznalo 138 zemalja, Ujedinjene nacije, Arapska liga, Pokret nesvrstanih zemalja, Organizacija islamske saradnje i druga međunarodna tijela. Kazak stoga upozorava australijske političare i vladu da naprosto nije i ne može biti u nacionalnom interesu Australije da ostane u međunarodnoj izolaciji zbog svoje pogrešne politike prema palestinskom pitanju. Bivši premijer Australije, Bob Hawke, kojeg smo ranije spomenuli, napisao je u uticajnom listu “The Australian”, 25. aprila 1998. Slijedeće:

“Oni, poput mene, koji su ranije podržavali Izrael, u vrijeme opasnosti za njegov opstanak imaju pravo očekivati demonstraciju iste hrabrosti koja je potrebna kako bi se konačno implementirala Rezolucija UN-a iz 1947. kojom ne samo da je garantirano postojanje Izraela, već se njome takođe traži stvaranje palestinske države.”

Hawke je u uticajnom Australian Financial Review-u također 14. februara 2017. objavio da je Australija na samom početku bila angažirana kada su se donosile odluke o podjeli Palestine na dva jednaka dijela za dvije države. Najmanje što danas možemo učiniti u ovim najizazovnijim vremenima, jeste da uradimo ono što je 137 drugih nacija već učinilo, da pružimo diplomatsko priznanje državi Palestini.”, kazao je bivši australski laburistički premijer.

Stoga je, insistira Kazak, krajnje vrijeme da Australija reformira svoju zastarjelu bliskoistočnu politiku, da preuzme svoju historijsku i moralnu odgovornost prema palestinskom narodu, i stane na pravu stranu historije i pridruži se 138 zemalja u priznavanju države Palestine.

Na ovaj način Australija bi, kao i druge države koje još uvijek odbijaju priznati Palestinu, izvršila značajan pritisak na Izrael da bezuslovno zaustavi izgradnju jevrejskih kolonijalnih nastambi, povuče se sa okupiranih teritorija i omogući palestinskim izbjeglicama povratak u njihovu domovinu, u skladu sa rezolucijama UN-a i međunarodnim pravom. Historija dokazuje da australska i zapadna proizraelska politika i ne priznavanje države Palestine podstiču jevrejski ekstremizam i ohrabruju nepopustljivost Izraela, podupiru rasnu diskriminaciju, kršenje ljudskih prava, potiču agresiju i ohrabruju izgradnju jevrejskih kolonija kako bi proširili svoje ilegalne granice.

Ne postoji ništa čime se može opravdati kontinuirana politika nepriznavanja države Palestine od strane laburističke vlade, protivno željama većine članova Laburističke partije i naroda Australije, kao što su pokazala brojna istraživanja javnog mnijenja u više od petnaest godina. Australiju i njena navodno progresivna laburistička vlada ne bi smjela postati talac proizraelskih desničarskih elemenata koji interese Izraela stavljaju iznad nacionalnih interesa Australije, odlučno navodi Kazak, adresirajući svoje kritike na račun cionističkog lobija u Australiji i politike koja im povlađuje svih proteklih godina.

NAPOMENA: Stavovi izneseni u tekstu odražavaju mišljenje autora, a ne nužno i stavove Bh. informaitvnog servisa INS