Piše: Marwan Bishara (Al Jazeera Balkans)

Saudijska Arabija i Iran su 10. marta najavili sporazum o obnavljanju bilateralnih odnosa. To su dobre vijesti.

Ovaj sporazum nastao je iz potrebe i iz želje: saudijsko-iranske potrebe da se okonča sukob koji se pokazao skupim i toksičnim za obje nacije i katastrofalnim za Bliski istok i kineske želje da igra ulogu posrednika, kako bi popunila stratešku prazninu koju su ostavile SAD i Rusija, i da pokaže svoju vjerodostojnost globalnog partnera kojem se može vjerovati.

Bez gubitka ljubavi, obnovljeni saudijsko-iranski odnos mogao bi se pretvoriti u “brak” iz koristi pokretan nacionalnim interesom i oblikovan političkim i ekonomskim proračunom. Ili bi mogao postati neskladan “brak” – onaj koji narušavaju različiti ideološki i regionalni programi.

Iscrtavanje novog i održivog puta

Rijad i Teheran su pristali ponovo aktivirati sporazume o saradnji i sigurnosti potpisane 1998. i 2001, ali povratak na status quo od prije 1990-ih je izazovan, ako ne i malo vjerovatan nakon decenije neprijateljstva.

Njihovi su sukobi preko posrednika zaista bili krajnje razorni sa sektaškim prizvucima, potkopavajući sigurnost ove dvije države, uzimajući danak ekonomiji i razbijajući njihova društva. Što su se oni više miješali, to su više Jemenci, Sirijci, Iračani, Libanci i Bahreinci patili.

Zato put prema naprijed nije put nazad za ove dvije regionalne sile. U svjetlu novog i komplikovanog regionalnog poretka – ili priije rasula – koji su pomogli kreirati, ove dvije nacije moraju iscrtati novi i održiv put naprijed koji služi njihovim i nacionalnim interesima njihovih susjeda.

Ovo počinje suzdržavanjem od intervenisanja u međusobnim pitanjima, od trošenja čitavih bogatstava na potkopavanje drugih bliskoistočnih društava, i u tom procesu, od uključivanja u skupu utrku u naoružanju do dna.

Kao i drugi narodi, i Iranci i Saudijci bi željeli da njihovi lideri usmjere pažnju na domaća pitanja, a ne na hvalisanja u stranim državama, na težnju demokratskoj harmoniji umjesto na širenje anarhije u inozemstvu.

Novi put naprijed prilika je da se smanje tenzije, ublaže štete i nadoknadi šteta susjedima za zlo koje im je nanešeno. Zaista je moralna obaveza za dvije naftom bogate države pomoći Sirijcima, Jemencima i drugim žrtvama ratova preko posrednika pri ponovnoj izgradnji svojih uništenih života. Kina i Zapad bi također trebali pomoći.

Osim tog, vjerujem da je u svačijem najboljem interesu kada bi se protagonisti pokušali s pristupom nemiješenja u regionalna pitanja, posebno zato što je njihovo regionalno prekoračivanje ovlasti omogućilo stranim silama da koriste i pogoršavaju njihov sukob.

Zaista, Rijad i Teheran moraju sada zauzeti zajednički, čvrst stav po pitanju miješanja stranih sila, posebno u vezi podršle Zapada izraelskom kolonijalizmu i aparthejdu – predvidljivo jedinoj državi koja će se otvoreno protiviti novom detantu (smanjenju napetosti i normalizaciji odnosa) u Zaljevu, koji je, bez sumnje, riješena sabotirati.

Moraju također odbaciti sve pokušaje globalnih sila da intervenišu direktno ili preko posrednika na Bliskom istoku. To uključuje Kinu.

Peking najveći pobjednik dogovora

Peking, koji je posredovao između Rijada i Teherana i bio domaćin finalnom slavljeničkom rukovanju, izašao je kao najveći pobjednik novog dogovora. Dobit će veći krediblitet i prestiž kao odgovoran globalni igrač koji je pomogao razriješiti komplikovan sukob u kompleksnoj regiji smatranoj američkom zonom utjecaja.

Štaviše, kao sponzor, Kina će vjerovatno željeti ostati uključena kako bi nadzirala proces pomirenja i normalizacije, što joj daje veći pristup ovoj naftom bogatoj regiji koji joj je potreban za njenu ekonomiju i vojsku dugoročno. Drugim riječima, za razliku od drugih regionalnih posredovanja koji su bili trošak za sponzore, ovaj slučaj bi se mogao pokazati unosnim za Kinu, i skupim za njenog globalnog rivala, SAD.

Bidenova administracija je pozdravila deeskalaciju u Zaljevu, koja bi, kako kaže, također mogla pomoći okončati rat u Jemenu, ali nije u stanju sakriti svoju ljutnju i razočarenje. To je još više tako zato što je Peking uspio postići diplomatski proboj na Bliskom istoku nakon što je Washington pokušao blokirati njegovo posredovanje između Rusije i Ukrajine.

Nasmiješeno lice SAD-a ne uspijeva sakriti stisnute zube, sada kada je Kina pomutila američke planove o proširenju tzv. Abrahamskog sporazuma tako da uključi Saudijsku Arabiju, ili da nametne novi nuklearni sporazum Iranu kroz sankcije i regionalni pritisak. Iako je još prerano za prognoze, sporazum u kojem je posredovala Kina, bi mogao poremetiti američko-izraelski plan polarizacije regije u korist proizraelskog i antiiranskog bloka.

Ali opet, Saudijska Arabija neće okrenuti leđa SAD-u ili promijeniti saveze. Isuviše je ovisna o Washingtonu u vojnim i ekonomskim pitanjima. Ali, kao i drugi regionalni sudionici, veliki i mali, i Rijad bira hibridni pristup, jednostavno dodajući još jedan odnos u svoju diplomtsku mješavinu, s glavnim ciljem osiguravanja vlastitih interesa.

Isto će napraviti i Iran, koji je već razvio odnose sa Rusijom i Kinom. Mogao bi ovoj mješavini dodati i SAD, ako ili kada ta država pristane ukinuti sankcije i sklopiti fer nuklearni sporazum.

Drugim riječima, saudijsko-iranski sporazum ukazuje na promjene u regiji i u geopolitici.

Dobrodošli na novi Bliski istok, gdje države djeluju neovisnije o globalnim silama, oblikujući i balansirajući odnose i saveze, umjesto da budu njima oblikovane.