Marwan Bishara

Ruska invazija punih razmjera na Ukrajinu do sada je katastrofalna. Dovela je do gubitka desetka hiljada dragocjenih života, raseljavanja miliona ljudi i uništenja brojnih domova, civilnih zgrada i infrastrukture.

Otkrila je i moralni i strateški položaj Rusije u svijetu, jer je postalo jasno koliko je zaista loše pripremljena ruska vojska i koliko je preuveličana ruska ekonomska moć.

Ovaj rat je bio katastrofalan i za ostatak svijeta. Ne samo da je destabilizovao energetska tržišta, pojačao inflaciju i poremetio dobavljačke lance hrane i roba, već je i iznio na vidjelo i pogoršao loše stanje svjetskih pitanja, ubrzavši nuklearno širenje, pojačavši utrku u naoružanju, oslabivši UN, i potkopavši međunarodni zakon, multilateralnu saradnju i humanitarnu pomoć, prenosi Al Jazeera Balkans.

Ovo je jedan uistinu glup rat.

Favoriziranje moćnih u odnosu na nemoćne
Rusko uplitanje u ukrajinska pitanja eskaliralo je 2014. kada je Moskva prisilno pripojila Krimski poluotok i pokrenula sukob u regiji Donbas. Neuspjeh ove evropske sile da iznađe diplomatsko rješenje u narednim godinama, u kombinaciji sa podsticanjem SAD-a da se NATO širi prema zapadu, doveo je do najgoreg, najprimitivnijeg pokušaja rješavanja sukoba: rata kao izbora.

Ruska odluka da pokrene invaziju i bombarduje svoju dragu Ukrajinu, nakon što se dugo hvalila njihovom zajedničkom vezom, historijom i kulturom, nije romantična; nekrofilna je.

Učinila je da se cijeli svijet osjeća mnogo nesigurnije. I kao i raniji ratovi izbora, iznijela je na vidjelo ograničenja i izravni neuspjeh međunarodnog sistema.

Bipolarni, unipolarni i sada multipolarni svjetski poreci pokazali da kada su u pitanju svjetske sile, međunarodni zakon ili međunarodni sporazumi ne pružaju nadu tokom geopolitičkih sukoba. Oni su tu da ih slabi poštuju pod prijetnjom smrću, a snažni da ih krše kako im je volja.

To je namješteni globalni sistem koji favorizuje moćne u odnosu na nemoćne – onaj koji će, po svoj prilici, dovesti do toga da više država teži nuklearnom odvraćanju kako bi se zaštitile. Nije ni čudo, mnogi smatraju da je Ukrajina bila naivna što se odrekla nuklearnog oružja iz sovjetske ere 1994. godine, u zamjenu za međunarodne garancije, uključujući ruske i američke sigurnosne garancije, prema Budimpeštanskom memorandumu.

Više zemalja poput Irana, Japana i Južne Koreje moglo bi krenuti stopama Pakistana, Indije, Sjeverne Koreje i Izraela, tako što će preći na nuklearno oružje, gazeći napore neširenja. Međunarodna sigurnost dodatno je zategnuta ruskim pozivanjem na nuklearni rat, isteklim nuklearnim sporazumima i tajnom modernizacijom nuklearnog oružja SAD-a u pet zemalja NATO-a.

Zapad uskače u utrku u naoružanju. U januaru je generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg dao prilično orvelijansku izjavu, rekavši da „je oružje – zapravo – način da se dođe do mira“.

Kina se uključuje u utrku u naoružanju
Evropske države, velike i male, povećavaju vojnu potrošnju, uključujući i nekadašnju veliku silu Njemačku, koja se držala podalje od utrka u naoružanju otkako je poražena u Drugom svjetskom ratu. Prošle godine, Berlin je objavio da osniva vojni fond u iznosu od 113 milijardi dolara.

Rusija je također planirala budžet za odbranu za 2023. od približno 84 milijarde dolara, 40 posto više od predviđenog budžeta za 2021. To je samo 10 posto onoga što će SAD potrošiti na svoju vojsku 2023. godine.

Uznemirena događajima u Evropi i neprijateljskom retorikom sa Zapada, Kina se također uključila u utrku u naoružanju s povećanjem vojnih izdataka – najvećim ikada u apsolutnom iznosu, što je dovelo do veće vojne potrošnje njenih susjeda.

Nova utrka u naoružanju odlična je vijest za ratnu industriju koja cvjeta kao nikad prije. Od 2014. godine, svjetska vojna potrošnja se povećava svake godine, dostižući rekordnih 2,1 bilion dolara u 2021. Nije iznenađujuće da su pet najvećih potrošača SAD, Kina, Indija, Velika Britanija i Rusija, na koje otpada 62 posto globalnih izdataka za odbranu.

Bespotrebno je reći da takva povećanja vojne potrošnje zahtijevaju smanjenje druge javne potrošnje – uglavnom na socijalno osiguranje, obrazovanje i zdravstvenu zaštitu – što ne pogoduje opštem dobru.

Razmjeri globalnog huškanja na rat bili su očigledni na ovogodišnjoj Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji koja je upravo završena. Dok je Stoltenberg upozoravao Zapad da ne napravi istu grešku s Kinom kao i sa Rusijom, zapadni lideri su podvukli svoju posvećenost ratu, pretvarajući konferencijsku dvoranu u ratnu sobu – neka je prokleta diplomatija.

Ovo je loša vijest za ionako haotičan i nestabilan međunarodni sistem i za krhku kontinentalnu sigurnost u Evropi i Aziji. Rat dovodi do još rata i u tom procesu kvari jezik, kulturu i međunarodne odnose pojačavajući krug ludila. „Borićemo se do kraja“, „dokle god je potrebno“ i „sve opcije su na stolu“ postale su mantre zapadnog sigurnosnog establišmenta koji izgleda zanemaruje njihove posljedice.

Svo ovo ludilo pokazuje koliko je pogubno američko vođstvo primjerom – primjerom moći te države – bilo za svijet. Američko insistiranje od 2008. na proširenju NATO saveza na ruske granice i američka „promocija demokratije“ u regiji bili su glavni izgovor za rusku invaziju.

Isto tako, američka vojna prekoračenja, posebno invazija na Irak pod lažnim izgovorom, bila su destabilizirajući faktor u cijelom svijetu. SAD je, zajedno s Rusijom, bio vodeći izvoznik oružja, uključujući i u neke od najsiromašnijih svjetskih zemalja i najgorih režima, postižući Faustovske sigurnosne sporazume s najvećim kršiteljima ljudskih prava na Bliskom istoku, dok se licemjerno zalažu za globalnu borbu za demokratiju i ljudska prava.

Širenje cinizma
Ne bi trebalo biti iznenađenje da nakon invazije na Irak, američka osuda ruske invazije na Ukrajinu, za veći dio svijeta zvuči neiskreno. Slično tome, američko priznanje izraelske ilegalne aneksije okupiranih palestinskih i sirijskih teritorija potkopalo je američku osudu ruske aneksije ukrajinske zemlje.

Cinizam je zarazan u međunarodnoj areni, a cinizam supersila se proširio poput kuge, dosežući sve krajeve svijeta. Licemjerje svjetskih sila potkopalo je multilateralizam i saradnju tokom globalnih zdravstvenih i humanitarnih vanrednih situacija i otuđilo veliki dio svijeta u tom procesu.

Nije ni čudo što zemlje na globalnom jugu gledaju svoje interese, kako god bilo, i ostale su uglavnom neutralne po pitanju ruskog rata u Ukrajini, uprkos pritisku SAD-a da se angažuju. Dok su se neki pridružili zapadnim zemljama u osudi ruske invazije u UN-u, većina nije podržala Kijev i zadržala je ili čak ojačala svoje odnose s Moskvom.

Lideri izvan zapadne orbite generalno su postali hibridni, odbijajući držati se jednog tabora i radije nastoje očuvati svoje interese, koristeći odnose s Washingtonom, Moskvom i Pekingom. Autoritarni režimi – inspirisani i ohrabreni lošim ponašanjem svjetskih sila – također djeluju kako bi očuvali svoje vlastite uske interese, bez obzira na opće dobro, ili bilo koje moralno, javno ili globalno razmatranje.

Iako smo kao ljudska civilizacija napravili velike korake naprijed, što je kulminiralo zdravijim, bogatijim, bolje obrazovanim generacijama, čini se da smo privučeni, ako ne i ovisni, destruktivnim sukobima koji bi mogli vratiti generacije unazad.

Historija nas uči da velike sile propadaju ili nestaju zbog nepromišljenih ratova, ali bezuspješno. Decenijama su Rusija i Amerika pratile jedna drugu u stopu, boreći se u ratovima koje nisu mogle završiti osim u poniženju i masovnom uništenju.

A onda je došla Ukrajina, nažalost. Glupo, zaista.