Piše: Ali Bakir (Middle East Eye)

Dugo je vremena Bliski istok bio jedna od najpromenljivijih regija na svijetu. Nestabilnost, sukobi, rivalstvo i borbe među ključnim regionalnim teškašima bili su prisutni do te mjere da se nije moglo sjetiti kad su se zadnji put svi ti igrači oko nečega složili. Međutim, na iznenađujuće kontradiktoran način, Bliski istok trenutno svjedoči rijetkom trenutku regionalne deeskalacije i neviđenom tempu pomirenja među regionalnim silama. Nekoliko ključnih igrača pokušavaju jedni drugima pomoći da normaliziraju odnose i otvore novu stranicu. Posao, sigurnost i diplomatija bili su u središtu razgovora između najviših čelnika ovih zemalja i ključnih donositelja odluka.

Proces je započeo s Ujedinjenim Arapskim Emiratima (UAE) i Iranom krajem 2020., a potom i Saudijskom Arabijom i Katarom početkom 2021. Nakon toga su započeli intenzivni diplomatski angažmani između Egipta i Katara, Turske i Egipta, UAE i Turska, Turska i Izrael, Saudijska Arabija i Iran, i Turska i Saudijska Arabija, prenosi The Bosnian Times.

U većini slučajeva, angažman između obavještajnih zajednica protivnika osiguravao je apolitično i profesionalno okruženje u kojem su političari mogli komunicirati kako bi riješili svoje razlike. Isto tako, poslovanje, trgovina i ulaganja pružili su snažne i čvrste poticaje za uključene strane da traže zajednički jezik i postignu situaciju u kojoj svi pobjeđuju.

Sveobuhvatni pregled

U januaru 2021. Egipat je nastavio svoje diplomatske odnose s Katarom nakon godina napetosti. Najviši diplomati dviju zemalja razmijenili su posjete. Osnovali su naknadni odbor za rješavanje bilateralnih pitanja i visoki zajednički odbor za jačanje saradnje između dvaju glavnih gradova.

Egipatski predsjednik Abdel-Fattah el-Sisi susreo se s katarskim emirom tri puta, u Bagdadu u avgustu 2021., Pekingu u studenom 2021. i u Kairu u lipnju. Kako su se odnosi poboljšavali, Doha je u martu obećala uložiti 5 milijardi dolara u egipatsku privredu u sljedećih nekoliko godina, što će dodati milijardama dolara koje je već uložila.

Što se tiče Turske i Egipta, njihovo približavanje službeno je započelo u junu 2021. Izaslanstva dviju zemalja predvođena zamjenicima ministara vanjskih poslova provela su dva kruga istražnih razgovora 2021., jedan u Kairu u junu, a drugi u Ankari u septembru. Razgovaralo se o bilateralnim pitanjima i nizu regionalnih pitanja, posebice o stanju u Libiji, Siriji i Iraku, te potrebi postizanja mira i sigurnosti u regiji istočnog Sredozemlja.

Normalizacija ide polahko, ali postojano. U aprilu turski ministar vanjskih poslova nije isključio recipročno imenovanje ambasadora s Kairom i sastanak na razini ministara vanjskih poslova. Turski ministar trezora i financija Nureddin Nebati posjetio je Egipat u maju, prvi put da je jedan turski ministar posjetio Kairo u devet godina.

Godine 2021., dva regionalna rivala, Saudijska Arabija i Iran, sjela su zajedno prvi put u godinama nakon nastojanja Iraka da olakša pregovore između njih u Bagdadu. Rijad je prekinuo diplomatske veze s Iranom 2016. nakon upada u njegovu amabsadu u Teheranu.

Prvi krug razgovora između njih započeo je u septembru. Unatoč kratkotrajnom nazadovanju u martu kada je Iran najavio obustavu pregovora, predstvanici dviju zemalja održali su peti krug pregovora u aprilu.

Među temama razgovora bile su sigurnosna pitanja, Jemen i ponovno otvaranje ambasada. Dok je Teheran naglasio važnost obnove diplomatskih odnosa, Rijad je ustvrdio da prvo želi vidjeti praktičnije akcije Teherana.

Približavanje UAE i Turske bilo je iznenađujuće brzo, s obzirom na napete odnose u posljednjih desetak godina. Odlučujući je bio međusobni pristup s jasnim i izravnim programom, koji se uglavnom vrti oko obostranih koristi od poticanja trgovine, ulaganja i poslovanja u situaciji u kojoj svi pobjeđuju.

U novembru je Mohammad bin Zayed (MbZ), tadašnji prijestolonasljednik Abu Dhabija i de facto vladar UAE, posjetio Tursku, prvu takve vrste u devet godina. Njegovom posjetu prethodio je posjet savjetnika za nacionalnu sigurnost Ujedinjenih Arapskih Emirata šeika Tahnouna bin Zayeda Ankari u avgustu 2021. Turski predsjednik uzvratio je posjetom Abu Dhabiju u februaru. Priređen mu je raskošan doček.

Ovi posjeti rezultirali su nizom sporazuma, memoranduma o razumijevanju i dogovora koji su inaugurirali otvaranje nove stranice između dvaju glavnih gradova.

Kada je riječ o Turskoj i Izraelu, izraelski predsjednik Isaac Herzog bio je u značajnom posjetu Ankari u ožujku ove godine, prvom takve vrste za jednog izraelskog predsjednika u 15 godina. Nekoliko događaja pripremilo je teren za ovaj posjet, uključujući rijedak telefonski razgovor između dvojice predsjednika u julu 2021., tajni posjet glavnog direktora izraelskog ministarstva vanjskih poslova Alona Ushpiza Ankari u siječnju te delegaciju visokih turskih zvaničnika koja je letjela u Tel. Aviv u februaru.

Uključivanje izraelske vlade znači da se ponovna izgradnja bilateralnih odnosa mora provesti na odmjeren i oprezan način. Međutim, tokom prošle godine obavještajna suradnja je preuzela glavnu riječ između dviju strana.

Štoviše, dvije su strane razmišljale o mogućnosti prijenosa izraelskog plina u Evropu preko Turske, što će – ako se ostvari – promijeniti igru u istočnom Sredozemlju. Kako bi nadogradio posjet izraelskog predsjednika i učvrstio zbližavanje, turski ministar vanjskih poslova posjetio je Izrael u junu, paralelno s posjetom Palestini.

Na kraju su dvije strane uspjele postići iskorak koji je rezultirao posjetom predsjednika Racepa Tayipa Erdogana Rijadu u travnju ove godine i njegovim susretima s kraljem Salmanom i prijestolonasljednikom.

Kao uzvrat, Mohammed bin Salman posjetio je Ankaru u lipnju. Unatoč očitom napretku, do tada nije objavljena nikakva očita ekonomska, politička ili sigurnosna agenda.

Pogodno okruženje

Ti procesi normalizacije ne bi se mogli dogoditi bez određenih pomaka na međunarodnoj, regionalnoj i subregionalnoj razini. Ovi razvoji događaja postavljaju scenu za regionalnu deeskalaciju, stvarajući pogodno okruženje i zajednički teren za sukobljene strane da sjednu zajedno, razgovaraju o zajedničkim interesima, pomire se i normaliziraju svoje odnose na način bez presedana.

Poraz Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima u novembru 2020. imao je golem utjecaj na prirodu regionalne dinamike koja se odvija od 2021. godine.

Zemlje koje su toliko dugo ovisile o Trumpu kao transakcijskom predsjedniku da odredi prioritete i provede ideološke, podjele i sukobljene regionalne agende odjednom su se našle u nepovoljnom položaju nakon pobjede Joea Bidena na američkim predsjedničkim izborima.

Novi predsjednik u Bijeloj kući značio je novu igru u regiji. Konkretno, Saudijska Arabija, UAE i Egipat slijedili su isti put nakon što nisu uspjeli ostvariti svoj regionalni program. Izrael je odustao od ulaganja u Kushnerov projekt nazvan “Dogovor stoljeća”.

Osim toga, Tel Aviv je već prolazio kroz unutarnju promjenu porazom izraelskog premijera s najdužim stažom, Benjamina Netanyahua, koji je na vlasti ostao 15 godina.

Što se tiče Turske, osjećala je potrebu izbjeći regionalno prenaprezanje. Stoga je izbalansirala svoju čvrstu moć s mehkom moći kako bi unovčio svoj uspješan vojni aktivizam u Siriji, Iraku, Libiji, Nagorno-Karabahu i istočnom Mediteranu, u smislu političkih i ekonomskih dobitaka.

Al-Ula deklaracija od 5. januara 2021. bila je prvi veliki rezultat dolaska Joe Bidena u Bijelu kuću. Deklaracija je izvorno proizašla iz bilateralnog dogovora između Saudijske Arabije i Katara. Sporazumom je prekinuta blokada Dohe koju je nametnuo blok predvođen Saudijskom Arabijom, koji čine Saudijska Arabija, UAE, Bahrein i Egipat, te je otvorena nova stranica između Katara i njegovih susjeda.

Kao rezultat toga, sporazum al-Ula ubrzao je proces pomirenja unutar GCC-a i pokrenuo lančanu reakciju nekoliko regionalnih diplomatskih angažmana koji su otvorili vrata za inicijative pomirenja.

Iako UAE i Egipat u početku nisu bili zadovoljni sporazumom zbog činjenice da se Saudijska Arabija nije s njima konzultirala o njemu, vidjeli su ga kao priliku da slijede relativno fleksibilne programe. Ovaj im je pristup pomogao diverzificirati svoje regionalne odnose, odrediti prioritet svojih ključnih pitanja i unaprijediti vlastite interese.

Sukladno tome, Egipat je pružio ruku Kataru, a UAE Turskoj. Isto tako, sporazum al-Ula omogućio je Ankari da ojača svoje odnose s malim zaljevskim zemljama i teži normalizaciji odnosa s Egiptom i Saudijskom Arabijom.

Uz ova dva glavna događaja, nekoliko drugih kritičnih činilaca pridonijelo je novoj regionalnoj dinamici u igri, stvarajući tako rijedak trenutak neviđene deeskalacije i regionalnih pomirenja.

To uključuje: kraj ere arapskog ustanka 2011., Washingtonovo uklanjanje prioriteta regije i smanjenje svojih sigurnosnih obveza prema nekoliko zemalja, uključujući zemlje Zaljeva; pandemija Covid-19, obnovljeni pregovori o Zajedničkom sveobuhvatnom planu djelovanja (JCPOA) s Iranom; i ruske invazije na Ukrajinu.

Nastavak američkog preusmjeravanja i preusmjeravanja resursa prema Kini potaknuo je države GCC-a da ubrzaju svoje strategije diversifikacije i zaštite od rizika. Kao rezultat toga, zemlje poput Turske, Izraela i Irana dobile su na značaju u ovoj situaciji.

Zamor moći koji je proizašao iz slijeđenja vrlo kontrastnih geopolitičkih i ideoloških agendi i izbijanja pandemije Covid-19 u razdoblju nakon 2011. potaknuli su sukobljene regionalne igrače da slijede pragmatično ponašanje i daju prednost ekonomiji, poslovanju, trgovini i programima temeljenim na interesima u odnosu na ideološke.

Kako se pandemija počela povlačiti 2021.-2022., ovi regionalni igrači bili su u dobroj poziciji da pristupe jedni drugima s pragmatičnim/ekonomskim načinom razmišljanja koji je imao za cilj nadoknaditi razorne ekonomske i financijske gubitke uzrokovane pandemijom. To je bilo vidljivo u slučaju nastojanja približavanja Egipat-Katar, UAE-Turska, Turska-Egipat i Izrael-Turska.

Ruski rat protiv Ukrajine dao je veću važnost regiji istočnog Sredozemlja i njenim izvorima nafte i plina, stvarajući tako pozitivno ozračje za zemlje da postignu zajednički temelj za situaciju u kojoj svi pobjeđuju, posebno u slučaju Turske, Izraela i Egipta .

Pred nama su izazovi

Unatoč pozitivnom učinku ove deeskalacije bez presedana u regiji, postoje pitanja u vezi s održivošću pomirenja i otpornošću procesa normalizacije.

Štoviše, još uvijek nije posve jasno radi li se o privremenoj situaciji potaknutoj taktičkim procjenama nekih od uključenih zemalja ili novonastaloj normi i trendu temeljenom na strateškim računicama. Bez obzira na to, nekoliko će izazova uskoro testirati ovaj novi fenomen na Bliskom istoku.

Regionalna i međunarodna dinamika koja je dovela do ovog rijetkog trenutka deeskalacije i pomirenja među različitim regionalnim igračima, posebno nije stalna i podložna naglim promjenama.

Vrlo nestabilna situacija znači da se ne mogu isključiti mogući pomaci u ovoj dinamici u bliskoj budućnosti i stoga mogu negativno utjecati na proces koji će rezultirati regresijom.

Dodatno, jedna očita karakteristika trenutnih procesa normalizacije je da su oni u velikoj mjeri temeljeni na prirodi osobnih odnosa između donositelja odluka u dotičnim zemljama. Iako bi to moglo biti dobro kada se radi o prevladavanju birokratskih prepreka koje mogu uzrokovati duga kašnjenja u normalizaciji odnosa, to može ukazivati na slabe institucionalne odnose.

Nedovoljno institucionaliziran odnos čini pomirenje između relevantnih država krhkim i vrlo ranjivim u odnosu na političke fluktuacije u budućnosti. Nadalje, dramatična promjena na najvišoj razini bilo kojeg od primarnih regionalnih igrača mogla bi pokrenuti različite vrste unutarregionalnih odnosa.

Nekoliko drugih čimbenika vrijedno je pomnijeg promatranja u bliskoj budućnosti i mogli bi testirati trenutačnu regionalnu normalizaciju i trenutak deeskalacije. Ti činioci uključuju; prvo, predsjednički izbori u SAD-u 2024. vrlo su kritični i odlučujući za regiju jer bi na dužnost mogli dovesti još jednog transakcijskog predsjednika nalik Trumpu. Anketa koju je u junu proveo Associated Press (AP) pokazala je da je ocjena odobravanja predsjednika Joea Bidena pala na novu nisku razinu, sa samo 39 posto koji odobravaju njegov učinak na poslu.

Dok je AP zabilježio da republikansko neodobravanje Bidena ostaje stabilno – manje od jednog od 10 ispitanika GOP-a ga odobrava – njegova popularnost među demokratima je opala tokom njegova predsjedničkog mandata.

Iako niti jedan predsjednik SAD-a nije služio dva neuzastopna mandata u povijesti SAD-a – s izuzetkom predsjednika Grovera Clevelanda, koji je služio kao 22. i 24. predsjednik Sjedinjenih Država od 1885. do 1889. i ponovno od 1893. do 1897. – postoje snažna nagađanja o izgledima da se Trump vrati 2024.

Kompletan tekst pročitajte OVDJE.