"Ni Milošević nije pao jer je vodio ratove, već zato što ih je izgubio"

"Ni Milošević nije pao jer je vodio ratove, već zato što ih je izgubio"

Srbija u ruskom ratu u Ukrajini nije neutralna, jer su njena neutralnost i balansiranje zapravo otvoreno legitimisanje i prihvatanje pozicija agresora, tvrdi u razgovoru za Al Jazeeru Siniša Vuković, viši predavač upravljanja konfliktima i globalne politike sa američkog univerziteta Johns Hopkins u Washingtonu.

Komentirajući globalne promjene nakon početka ruske invazije na Ukrajinu, Vuković je rekao da se u budućnosti može očekivati i kineska odluka o invaziji na Tajvan koja bi mogla izazvati treći svjetski rat, dok je, govoreći o Balkanu i ruskom utjecaju na regiju, istakao da ne vidi opasnost po opstanak Bosne i Hercegovine, ali da vidi po njenu budućnost.

Vuković je govorio i o mogućnosti promjene režima u Rusiji, te je istakao da je moguć rasplet sličan onom koji je doveo do pada nekadašnjeg srbijanskog lidera Slobodana Miloševića, koji naklonost stanovništva nije izgubio jer je vodio ratove, već jer ih je izgubio.

  • Gospodine Vukoviću, ruska invazija na Ukrajinu se odužila. Vidite li joj kraj i kakav bi mogao biti?

– Svaka invazija, ma koliko agresivna i destruktivna bila u raznim fazama svog razvoja, neminovno mora imati finalizaciju. Istorijsko iskustvo upućuje na zaključak da invazije ovog tipa, prije svega asimetrične sa promjenljivim ciljevima, sa sobom nose opasnost dugog trajanja. Agresor na raspolaganju ima dovoljno resursa da odugovlači svoje aktivnosti na terenu, u nadi da će iscrpljivanjem protivnika koji se brani uspjeti da demotiviše dalji otpor i isprovocira neku vrstu primirja ili privremenog sporazuma kojim bi se formalizovala okupacija i konsolidovalo prisustvo na okupiranim teritorijama. Rusija se može smatrati uspješnom samo ukoliko se Ukrajina ili preda ili prihvati formule kojima se potčinjava diktatu Rusije. Sve do tada Rusija ne može bilo koji trenutni ili privremeni uspjeh smatrati mjerom konačnog uspjeha.

S druge strane, Ukrajina koja brani svoj opstanak, dok god uspijeva da se brani, pa čak i po cijenu privremenog gubljenja teritorija, dok god je u igri, ona taj opstanak može smatrati uspjehom. Drugim riječima, Rusija gubi dok god ne pobijedi, a Ukrajina pobjeđuje dok god ne izgubi.

  • Iz sadašnje perspektive, kakve scenarije vidite?

– Jedan je postepeno zaglavljivanje u rovovski rat u okviru kojeg nema puno promjena na terenu i koji postepeno prerasta u istinski rat iscrpljivanja. Tu pobjeđuje najčešće onaj koji se brani, dakle Ukrajina, jer je veoma teško opravdati dugoročno ulaganje u konflikt u kojem nema progresa u invaziji. Drugi scenario koji je u ovom trenutku moguć je scenario u kojem Rusija radikalno mijenja svoje ciljeve i prihvata da su neostvarivi maksimalistički zahtjevi koje je na početku invazije artikulisala. U tom scenariju može se govoriti o ograničenom uspjehu Rusije koji bi eventualno mogao računati na formalizaciju trenutne okupacije jugoistočnih teritorija Ukrajine. Takav ishod bi bio veliko razočarenje za zemlju koja sebe projektuje da je supersila, a istovremeno takav ishod dugoročno ne bi bio održiv ukoliko se Ukrajini omogući da nastavi sa kontraofanzivama pomoću podrške u naoružavanju koji dobija sa zapada. Treći scenario je uspjeh trenutne ukrajinske kontraofanzive koja kreće u pravcu Hersona i širi se dalje ka istoku.

  • Može li se desiti scenario da Rusija pod troškovima rata i zbog velikih gubitaka, ekonomskog pritiska i mogućeg nezadovoljstva u državi na kraju doživi potpuni fijasko koji bi doveo do pada Putinovog režima? Koliko je to vjerovatno?

– U ovom trenutku takav scenario je i dalje moguć, ali za tako nešto potrebno je vrijeme i istrajnost ukrajinskih snaga na svim frontovima. Uz to, potrebno će biti dosta vremena da se u Rusiji istinsko nezadovoljstvo ekonomskom situacijom prelije u nemire i proteste koji bi ugrozili održivost Putinove vlasti. Takav scenario je zapravo projekcija onih koji istinski vjeruju s jedne strane u moć organizacije i otpora nezadovoljnog stanovništva, a s druge u odgovorno ponašanje vladajućih elita koje se sa pažnjom odnose prema mogućem padu standarda svojeg stanovništva. Ovo su vrijednosti koje su imanentni demokratskim društvima. U današnjoj Rusiji političke elite čine sve da uguše bilo kakav vid otpora prema politikama koje vode, i vode krajnje agresivnu politiku prema bilo kakvoj manifestaciji nezadovoljstva.

Rusko društvo je medijski u potpunosti poklopljeno i podređeno jakoj propagandi kojom se opravdava agresija. Samim tim još uvijek ne postoji kritična masa u Rusiji koja bi bila dovoljno organizovana i snažna da izdejstvuje talas otpora kojim bi se uzdrmale vladajuće strukture. Međutim, drastičan pad standarda u dužem trajanju, gubljenje alternativa povezano sa lošim vijestima sa fronta, sigurno bi rezultiralo padu podrške trenutnim politikama. Ne treba biti naivan i očekivati da se od trenutnog javnog mnjenja u Rusiji može očekivati neka vrsta radikalne promjene percepcije. Ono što je izglednije je promjena raspoloženja koje se recimo desilo u Srbiji krajem ‘90-ih, gdje je nakon niza izgubljenih ratova i dramatičnog pada standarda, Milošević izgubio naklonost kako stanovništva tako i važnih upravljačkih struktura. Ako se sjećate, nije se otpor pružio Miloševiću jer je vodio ratove, već zato jer ih je izgubio.

  • Prije početka rata ste rekli da bi ruska invazija na Ukrajinu uništila međunarodni poredak zasnovan na pravu i da se zbog Zapada i Rusije približavamo tački bez povratka. Šta se promijenilo nakon 24. februara i jesmo li došli do te tačke?

– Taj poredak je pogažen upravo 24. februara. Do tada je postojalo vjerovanje i nada da je neupitna norma koja je obeshrabrivala i delegitimisala teritorijalne aspiracije, dakle cilj za koji se vjerovalo da je u potpunosti eliminisan nakon Drugog svjetskog rata. Svjedočimo ratu u kojem agresor za cilj ima potpuno uništenje druge strane, formalnu aneksiju teritorija te države i apsolutno negiranje samobitnosti i posebnosti Ukrajine kao nacionalne, kulturne i političke zajednice. To su principi koji su bili radikalni čak i za 19. vijek. Međutim, kao što moj kolega Danijel Serwer voli da kaže, neke loše ideje nikad ne umiru. Mi već vidimo da je ruska agresija inspirisala nov talas iredentizma, imperijalnih inspiracija, pa čak i ur-fašizma. Postoji opravdana bojazan da Kina može u bliskoj budućnosti donijeti odluku o invaziji na Tajvan. Svi smo svjesni da tako nešto istinski može isprovocirati treći svjetski rat. Dakle, međunarodni poredak zasnovan na pravu je ozbiljno okrnjen i ostaje da se vidi kako će oni koji istinski vjeruju u važnost i snagu takvog poretka reagovati i nastaviti da reaguju na rusku agresiju u Ukrajini.

  • Je li Zapad pogriješio u procjenama o Ukrajini i Rusiji i da li je ovaj rat mogao biti izbjegnut?

– Iz današnje perspektive jasno se uočava sva naivnost i nepromišljenost onih koji su mislili da je bilo moguće nekim ustupcima ili golim pragmatizmom zadovoljiti apetite vladajućih struktura u Rusiji. Mnogi su tu svoju naivnost bazirali na očekivanju da niko racionalan ne bi sebi dozvolio da se upusti u avanturu zvanu vojna agresija koja bi mogla biti početak kraja te vlasti i tog sistema. Izvjesno je da su mnogi ignorisali signale koji su stizali iz naučne i ekspertske zajednice, koji su nerijetko upozoravali na opasnost od hibridnog rata, informacionih strategija kojima se formira javno mnjenje na Zapadu kojim se omogućava neka vrsta prećutnog odobrenja agresivnog ponašanja Rusije. Sve je to bila temeljna priprema za konačnu eskalaciju koja je počela 24. februara. Ako se sjećate, mjesecima pred invaziju bezbjednosne strukture na Zapadu su bile svjesne da je agresija izvjesna i pokušali su strategijom otvorenog informisanja javnosti putem plasiranja obavještajnih podataka na otvoren i eksplicitan način da obeshrabre i delegitimišu ruske planove.

Nažalost, to je bilo dovoljno da samo odloži na nekoliko sedmica ono što je bilo neupitno i nezaustavljivo. Dakle, Zapad je dugo bio u najboljem slučaju reaktivan u najgorem pasivan i tek odnedavno je zauzeo proaktivan pristup. Taj proaktivan pristup daje rezultate, ali da bi se zaista ostvarili ciljevi suzbijanja agresije neophodno je mnogo više konzistentnosti i hrabrosti od strane zapadnih zemalja. Ukoliko se to ne ostvari, talas trenutnog konflikta u Ukrajini može zahvatiti mnoge druge zemlje u njenom okruženju, a moguće i šire.

  • Naširoko se priča o malignom ruskom uticaju na Balkan i stvaranju novog zamrznutog konflikta, sada na Balkanu. Vidite li Vi taj uticaj, kako se manifestira i s kojim ciljem?

– Rusija je dugo i temeljno radila na jačanju sebi lojalnih struktura i uspostavljanju prateće infrastrukture na Balkanu, kako bi ostvarivala neophodan uticaj na političke i društvene procese na duži rok. Rusija nikad nije imala kratkoročne ciljeve u regionu upravo zbog mogućnosti da preko regiona, tačnije nestabilnosti u regionu, izazove nesuglasice i razdor na Zapadu o pravcu djelovanja. Balkan je i dalje postkonfliktna sredina i plodno tlo za manipulacije i zloupotrebe tenzija i trauma iz prošlosti. Metodi uticaja su izuzetno napredni, i koriste upravo ključne vrijednosti liberalnih demokratija kao tačke prodora: medijske slobode, aktivizam nevladinog sektora i vjerska prava. Pored toga koriste se i sofisticirani metodi cyber djelovanja, opterećujući javni diskurs putem društvenih mreža i sličnih platformi kojima se javno mnjenje zbunjuje, stvara osjećaj sumnje ili pak jačaju narativi bazirani na teorijama zavjere.

Ostali metodi uključuju i podršku političkim strukturama koje bi imale naklonost ka ruskoj vanjskoj politici zbog svojih partikularnih političkih ili, čak, partijskih interesa. Postoje političke strukture i pojedinci koji javno iskazuju svoju prorusku profilaciju, poput Milorada Dodika u Bosni i Hercegovini ili Demokratskog fronta u Crnoj Gori. Pored njih postoje i oni koji su skloni relativizaciji ruskog uticaja, izjednačavajući ga sa djelovanjem drugih zemalja u regionu. Sinergijsko djelovanje jednih i drugih za rezultat imaju da agresivan i destruktivan ruski uticaj postaje legitimisan i prihvatljiv za širu javnost, svjesno izbjegavajući potrebu da se zaista kritički sagledaju posljedice tog djelovanja. A posljedice su polarizovana društva, na ivici konflikta, obeshrabrena da se odlučno nose sa izazovima na putu evropskih integracija, opterećena temama kojima se relativiziju određene zapadne vrijednosti, zatrovana potrebom za istorijskim revizionizmon i iredentizmom.

  • Bosna i Hercegovina je nakon početka invazije označena kao potencijalno novo žarište sukoba u Evropi. Je li tako i da li je opstanak Bosne i Hercegovine ugrožen?

– U ovom trenutku ne postoji direktna opasnost za opstanak Bosne i Hercegovine. Međutim kontinuirano djelovanje koje za cilj ima urušavanje institucija sistema, obesmišljavanje bilo kakve reforme, korišćenje kanala za dijalog kako bi se manifestovao agresivan monolog, kao i zaustavljanje bilo kakvih reformskih procesa koji bi ugrozili status quo, najviše štete donosi budućim generacijama, jer slab sistem znači slaba perspektiva i mogućnosti. Međunarodne i regionalne okolnosti nijesu ni izbliza slične onima iz ‘90-ih koje su doprinijele da Bosna i Hercegovina bude žrtva agresivnih poteza iznutra i sa strane. To ne znači da treba ignorisati ili sa ležernošću gledati na ono što se u kontinuitetu dešava u Bosni i Hercegovini. Naprotiv. Ovi inkrementalni potezi mogu u bliskoj budućnosti stvoriti ambijent u kojem bi bilo kakva reforma ili napredak zapravo bila osuđena na neuspjeh, jer se javnost zasitila i demoralisala da bilo što učini kako bi Bosna i Hercegovina zaista profunkcionisala. Tako nešto je ozbiljna prijetnja za stabilnost Bosne i Hercegovine.

  • Kako ocjenjujete strategije Zapada na Zapadnom Balkanu, koja je, prema mnogim analitičarima, nejasna i nedjelotvorna? Kako spriječiti konstantno povećavanje tenzija, ponajviše u Bosni i Hercegovini?

– Nerijetko se mogu čuti takve kritike, povremeno zaista opravdane, ali još češće su zapravo rezultat hibridnog djelovanja trećih strana, u prvom redu Rusije, kojima se snaži taj narativ razočarenja Zapadom, koji se kritikuje zbog licemjerja, nedosljednosti ili pak oportunizma. Opet opravdano postoje velika očekivanja od Zapada, da upravljaju regionalnim procesima na način kojim se cijeli region nedvosmisleno vodi ka Zapadu. Postavlja se pitanje jesu li vremenski okviri kao i formati integracija regiona u zapadne sisteme istovjetni sa onim što je Zapad zapravo spreman sprovesti.

Postoji izvjesna diskrepanca između očekivanja i mogućnosti i to nerijetko stvara tenzije na relaciji Zapad – region. Te diskrepance mogu biti velika mogućnost za unaprjeđivanje odnosa na duži rok, jer se njima zapravo sagledavaju sve pukotine i nedostaci politika koje su se formulisale u prošlosti. Smanjivanje tenzija je jedino moguće kada regionom budu dominirale konstruktivne političke elite, jer odgovornost je na regionu, tačnije društvima u regionu, da iznesu reformske procese i stvore od svojih država istinska zapadna društva. Dok se takve elite, sa takvim političkim platformama ne pojave, sve što se može očekivati su kratkoročna gašenja novih političkih žarišta, koja rezultiraju osjećajem besperspektivnosti među novim generacijama.

  • Jeste li iznenađeni prilično ravnodušnim stavom Srbije prema ruskoj invaziji na Ukrajinu?

– Od starta je bilo jasno da će biti izuzetno teško, ako ne i nemoguće, da nastavi sa politikom balansiranja i strateške ambivalentnosti onog trenutka kada je krenula invazija. Reakcije iz Beograda treba razumjeti kao pokušaj da se istraje na pozicijama tog balansiranja, međutim strpljenje i razumijevanje za tako nešto kod zapadnih adresa postaje sve kraće. Izuzetan je politički rizik donijeti radikalnu promjenu paradigme, jer se dugo i temeljno radilo na snaženju upravo takvih politika kojima su se legitimisale mnoge vlasti u Beogradu.

U ovom trenutku vlasti u Beogradu pokušavaju kupiti vrijeme raznim platformama koje za cilj imaju stvaranje paralelnih procesa u odnosu na postojeće zapadne integracione procese. Te se ideje predstavljaju kao kompatibilne za EU integracijama, zanemarujući činjenicu da ih promovišu strukture koje se ne odriču svojih pro-ruskih pozicija, koje istovremeno ne čine ništa da postojeći integracioni formati poput CEFTA i Berlinski proces ne zažive u potpunosti.

  • Kako uopšte vidite poziciju Srbije nakon početka rata u Ukrajini? Šta radi Srbija u ovom balansiranju između dvije strane i može li zadržati takvu politiku i sa kakvim posljedicama?

– U trenutku kada se odvija flagrantna agresija Rusije na Ukrajinu, svako balansiranje je zapravo otvoreno legitimisanje i prihvatanje pozicija agresora. Bilo kakav znak jednakosti između žrtve i dželata samo snaži pozicije dželata. Samim tim ovdje se ne radi o neutralnosti i principijelnosti, već o jasnom priklanjanju Rusiji i omogućavanju da Moskva zadrži makar jedan prozor ili vrata otvoren na evropskom kontinentu. Ni efekti nijesu izostali. Kao rezultat, Beograd je dobio najjasniju moguću poruku iz Berlina da se očekuje da Srbija prizna Kosovo ako želi da napreduje na evropskom putu. SAD je otvoreno podržao NATO integracije Kosova, čime se jasno stavlja do znanja šta Washington misli o procesu transformacije kosovskih odbrambenih snaga u vojsku Kosova.

Istovremeno, američke diplomate su postavile uslove pod kojima bi prihvatili već pomenute integracione ideje poput Otvorenog Balkana, time jasno stavljajući do znanja da svaka podrška ima i uzvratna očekivanja. Nedavna rezolucija Evropskog Parlamenta je najoštrija do sada, jasno kritikujući pozicije Beograda, uključujući i veoma jasnu kritiku politizacije Srpske pravoslavne crkve kao instrumenta proruskih politika u regionu. Kako vrijeme bude odmicalo ovakve kritike i jasno pozicioniranje zapadnih zemalja u odnosu na politike Beograda biće sve izraženije.

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar